U prvom dijelu razgovora brigadir Jakov Miletić, bojnik Zvonko Škeljo, umirovljeni bojnik Mirko Sušac i kapetan fregate u mirovini Marko Ćurković vratili su nas u 1991. godinu. Bili su to dani kada su dragovoljci iz Splita, Kaštela i Kaštelanske zagore postajali vojnici, a od prvih vodova i satnija nastajala je 141. brigada Hrvatske vojske. U drugom dijelu idemo onamo kamo ih je ratni put poslije odveo – na bojišta.
Prvo na Moseć, s kojega se okupirani Drniš vidio kao na dlanu. Na Svilaju, gdje se zimi voda u čaši ledila dok su ljudi spavali, a minobacačke granate brojile su se jedna po jedna jer ih nikad nije bilo dovoljno. Na Miljevački plato, gdje je šezdeset granata, navođenih žičnom vezom razbilo neprijateljsku oklopnu kolonu spremnu za protunapad. Zatim u zadarsko zaleđe, za koje naši sugovornici kažu da je za južnu Hrvatsku bilo ono što je Vukovar bio za Slavoniju. I u dubrovačko zaleđe i kod Slavonskog Broda, kamo je brigada slala svoje satnije kada su susjedne postrojbe tražile pomoć.
A onda Šator planina.
O ratnom putu 141. brigade najteže se govori kada razgovor dođe do Šator-planine i Bosanskog Grahova. U jednom danu brigada je imala dvadeset i dvojicu poginulih i 64 ranjena, a za 360 ljudi nije se znalo jesu li živi, zarobljeni ili su se probili do svojih. Cjelovitu sliku zapovjedništvo je imalo tek nakon tri mjeseca.
Zašto je upravo ondje bilo najteže, sugovornici objašnjavaju bez uljepšavanja. Brigada koja je stigla pod Šator planinu više nije bila ona iz 1991. i 1992. godine. Nakon demobilizacije velik dio iskusnih boraca raspoređen je u druge postrojbe, koje su tražile upravo takve ljude, a na njihova mjesta došli su mladići koji su tek obukli odoru i nikada prije nisu čuli metak. U obrani su bili dobri, ali za napadna djelovanja nisu bili pripremljeni, a upravo su morali napadati. Kako kaže brigadir Miletić, za napad se ljudi, a osobito zapovjednici, ne pripremaju preko noći. Pred njima su bili nepregledan i šumovit planinski teren daleko od kuće, noćne borbe u kojima se gubila veza s postrojbama te jedna od najbolje opremljenih neprijateljskih postrojbi, koju je Beograd do posljednjih dana rata čuvao za sebe.
Ovaj razgovor ipak nije samo priča o gubicima. U njemu su i ponos kada su prve hrvatske granate pale na Knin, i inženjerci koji su noću s bagerima išli kilometar ispred prve crte, jer inženjerac, kako kaže bojnik Škeljo, griješi samo jednom. Tu je i župnik s ratnim nadimkom Poskok, koji je naučio dovoljno da bi mogao preuzeti zapovijedanje, i časnik UNPROFOR-a koji je pitao zašto su hrvatski vojnici odjeveni u crno. Kroz Kaštelansku bojnu tijekom rata prošlo je oko 8600 ljudi, a među onima koji su ostali ostala su i prijateljstva koja traju do danas. Sugovornici to nazivaju fakultetom života.
VEZANO: Od Malačke do prvih bojišta: Kako su kaštelanski dragovoljci stvarali 141. brigadu HV-a -1 dio
Razgovor nastavljamo ondje gdje su akcije najčešće počinjale, u zoru.
SUŠAC: Zora je bila najopasnija. Kažu da je bio jedan Lisica, njihov… Ja sad ne znam što je bio, je li kapetan Lisica, koji je vodio njihove napade. Uvijek je išao od četiri do pet sati. To se znalo.
NOVINARKA: A čega se najviše sjećate? Koji vam je trenutak ostao posebno u sjećanju?
ĆURKOVIĆ: Ponosan je trenutak bio kada je Ademi tukao topovima od 150 milimetara po Kninu. To je prvi put da su granate pale na Knin. Jer oni su tukli za Božić – tukli su po Šibeniku, tukli su po Unešiću. Satralo nas, a onda je on dovukao topove od 150 milimetara i tukao po Kninu. To je bilo prvi put. Kad čuješ priko radija kako oni kukaju, odmah su ljudi bili ponosni. Kad čuješ da i naši tuku odmah ti bude lakše
Što je rekao brigadir, imali smo mi pješačkog naoružanja dosta, ali nam je nedostajalo granata minobacačkih 120 milimetara i 82 milimetra. Morali smo štedjeti. Sve je išlo na kapaljku. Ispališ pet granata i onda nekoliko dana ne smiješ više. Čekaš, pa onda samo po potrebi. Primiš vatru, ali ne smiješ uzvratiti.
NOVINARKA: Vi ste bili zapovjednik, pa je Vama možda bilo još stresnije jer ste znali da morate izdavati zapovijedi i odgovarati za tuđe živote.
MILETIĆ: Da, da.
NOVINARKA: Jeste li uopće mogli spavati prije akcije?
MILETIĆ: Spavalo se pomalo, u komadićima, na rate.
ĆURKOVIĆ: Kad smo preuzeli položaj, bila je tolika hladnoća da bi se voda u čaši smrznula dok spavaš u sobi. Tolika je bila hladnoća. Ali kada ti nešto tuče oko glave, više ne misliš na hladnoću. Onda misliš na druge stvari.
NOVINARKA: Poslije ste išli na jug ili ste prije toga išli prema Zadru?
ĆURKOVIĆ: Poslije smo išli na Svilaju. Drniško bojište.
MILETIĆ: Moram još jednom napomenuti da brigada, kada se formirala, nije imala vremena za pripremu. Ljudi su praktično bez ikakve pripreme odmah išli na borbene zadaće. Zato je u početku postojao strah, ali s vremenom je nestao. Ljudi su stvarno bili, nema druge riječi osim reći junaci. Nosili su švelere, znate li što je to? Željezničke pragove. To nijedna granata ne može lako slomiti. To je tvrdo. Preko njih bi još nabacili kamenje, zemlju i granje, pa sve maskirali. Bilo je tu svakakvih inženjerijskih radova. Što se tiče inženjerijskog uređenja u brigadi, to je bilo odlično.
Što se tiče sanitetskog osiguranja, imali smo timove liječnika i medicinskih sestara. Imali smo centre u kojima smo odvajali lakše ranjene od onih koji su bili teško ranjeni. Trijažu. Teško ranjeni išli su u splitsku bolnicu na liječenje. Bilo je i povratnika – čovjek bi se izliječio pa bi se ponovno vratio u postrojbu i nastavio ratovati. Dakle, brigada je bila formirana od četiri bojne. To su bile udarne postrojbe. Prva, treća i četvrta bile su splitske, a druga je bila kaštelanska. Govorim o tome odakle su se bojne popunjavale. Ne po pitanju operativne upotrebe. To sam ja raspoređivao – tko će kamo ići.
Spomenut ću jedan detalj koji nikako ne mogu zaobići, a to je grad Drniš. Kako smo mi bili na Moseću, Drniš nam je bio kao na dlanu. Drniš se na neki čudan način ispraznio kada su ovi napustili grad misleći da će ga zgaziti. Oni u Drniš nisu za sedam dana smili ući. Nisu znali koliko je ljudi ostalo u gradu. Znate kako je kada ulazite u neko nepoznato područje.
NOVINARKA: To je bilo kada su zauzeli Drniš?
MILETIĆ: Da, kada su ga zauzeli. Grad praktično nisu ni pretraživali. Samo su ga zaobišli, postavili punktove oko njega i gotovo. Mi smo se s njima, što se toga tiče, igrali jer smo ih s našeg položaja vidjeli kao na dlanu. Vidjeli smo sve.
Tako je to teklo. Oni su tukli po nama, a tukli smo i mi po njima. Znali smo kada ćemo ih naljutiti. Onda bismo rekli: „Dobro, primirite se.“ Kada bismo se mi primirili, oni bi ispucali svoje zalihe. To je bilo zanimljivo. Znali smo njihov način djelovanja.
Jednom je s nama bio jedan župnik. Volio je stalno boraviti s nama. Imao je i ratni nadimak – Poskok. Poskok je otrovnica. Dobio je taj nadimak jer je bio vrlo sposoban i brz. Nevjerojatno brzo je učio. Naučio je toliko da bi me, u slučaju da ja poginem, mogao zamijeniti. Mi smo uvijek morali znati tko preuzima zapovijedanje ako zapovjednik pogine. Tako to mora biti.
Onda je došao UNPROFOR i priča se promijenila. Morali smo s njima komunicirati. Dolazili su često. Imali smo operativne karte, ali bismo ih prekrili papirima da se ne vidi sve što ne bi trebali znati. Zatim bismo sjeli za stol. Imali su službenog prevoditelja. Ja sam, Bogu hvala, dovoljno dobro vladao engleskim jezikom pa mi prevoditelj uglavnom nije trebao. Jednom je prvi došao jedan engleski časnik, obavještajac. Rekao mi je:„Molim vas, zapovjedniče, recite mi zašto su vaši vojnici odjeveni u crno.“ Ja nisam samo ustao nego sam skočio.Rekao sam mu: „Pogledajte kako sam ja odjeven. Tako su odjeveni i moji vojnici. Kod nas nema crnih odora. Znam zašto me to pitate, ali kod nas toga nema.“ Imali smo maskirne i uredne odore. Nije bilo nikakvog proizvoljnog bojanja, crnih odora i sličnoga. To nikako.
Nakon toga došlo je do oslobađanja Miljevačkog platoa. Bila je to vrlo zanimljiva bitka.
NOVINARKA: Čula sam da je to bila akcija koja je prethodila oslobađanju Drniša.
Sve se radilo s ciljem oslobađanja Drniša. Da biste oslobodili Drniš, morali ste zauzeti cijeli plato između Krke i Čikole uzeti i držati određene važne objekte. Nije dovoljno samo nešto osloboditi. Morate ga moći i zadržati. Ako ga oslobodite, a ne možete ga zadržati, napravili ste još veće zlo. Sve se mora dobro izračunati – što ćete zauzeti i što će se dogoditi nakon toga. Na Miljevačkom platou vodile su se borbe. Oslobađanje su vodile 113. i 142. brigada. Sto trinaesta bila je šibenska, a 142. drniška.
NOVINARKA: U 142. brigadi bilo je i dosta Kaštelana?
Da, bilo je dosta Kaštelana, ali to je bila drniška brigada. Mi smo im davali topničku potporu. Dan kada su oslobodili plato dio neprijateljskih vojnika bio je ubijen, dio je pobjegao, a neki su se i predali. Bilo je svega. Sljedećeg dana pripremili su protunapad.
NOVINARKA: Izgubili su cijeli Miljevački plato?
MILETIĆ: Da, izgubili su cijeli Miljevački plato.
NOVINARKA: Ali još nisu izgubili Drniš?
MILETIĆ: Ne. Drniš je oslobođen tek u završnim operacijama, kada je oslobođen i Knin. U Oluji. Nije imalo smisla zauzeti Drniš ako se nije mogao zauzeti Knin. Drniš je u udolini i bilo bi ga teško zadržati.
I oni su s područja Drniša, cestom preko Miljevačkog platoa, pripremili su veliku kolonu tenkova, oklopnih transportera i kamiona. Mi smo na Midenom brdu imali jednoga vojnika iz 142. brigade. To je brdo koje dominira područjem prema Drnišu i Miljevačkom platou. Bilo je strateški vrlo važno. Tamo je bio Slavko Petrović, vojnik 142. brigade. Iako nije bio naš vojnik, mi smo ga opskrbljivali hranom i organizirali mu smjene. Imali smo žičnu vezu između njega i zapovjedništva, odnosno izravno sa mnom.
Pozvao me i rekao: „Evo ih, spremaju se.“Pitao sam ga: „Tko se sprema? Što se događa?“ Rekao je da se priprema kolona. Zatim mi je javio koliko ima tenkova, transportera i kamiona. Rekao sam mu: „Slavko, srce moje, možeš li ti navoditi vatru? Nemam vremena poslati nekoga drugoga na Mideno brdo.“ Rekao je da može. Pitao sam ga još jednom je li siguran jer se s takvim stvarima ne smije pogriješiti. Rekao je da jest. Odlučili smo ispaliti 60 granata. Više gotovo nismo ni imali. To inače nije bilo dopušteno jer uvijek morate ostaviti barem dio zaliha.
Načelnik topništva Drinko Miletić izravno je navodio paljbu. Nije išao na klasično upucavanje: jedna granata, pa korektura, pa pomicanje vatre. Dok bismo to radili, neprijateljska bi kolona pobjegla. On je imao svoj sustav. Točno je izmjerio gdje se kolona nalazi. Bio je vrhunski stručnjak za planiranje i otvaranje vatre. Imali smo dva topa kalibra 82 milimetra. Bili su to dobri ruski topovi, izvorno namijenjeni protuzračnoj obrani. Nama su bili vrlo korisni. Bili su precizni, brzo su se punili i lako okretali. Miletić je odmah koristio plotune – dva topa, pa dvije granate, pa ponovno dvije, i tako redom. Pitali smo Slavka: „Kako je?“ On je javljao: „Točno! Točno!“
Satrali smo ih. Razbježali su se. Dio je bio uništen. Tamo je bio ranjen i njihov general Torbica, koji je zapovijedao protunapadom. Njihova kolona bila je praktično uništena. Nikada neću zaboraviti sliku Slavka Petrovića kako skače u zrak i viče: „Ja skačem metar u zrak koliko je ovo precizno! Samo tako, samo tako!“
Ispalili smo svih 60 granata. Već iste večeri zapovjednik 113. brigade pitao me koliko smo granata potrošili. To je lijep primjer suradnje – jedna brigada uništava neprijateljske snage koje napadaju susjednu brigadu. Pitao me koliko sam potrošio i potom mi je poslao svih 60 granata kao nadoknadu za naše topove. To je važno spomenuti.
NOVINARKA: Jesmo li što preskočili u formiranju Kaštelanske bojne?
SUŠAC: Važno je reći da smo imali satnije iz Kaštela. Također treba spomenuti Kaštelansku zagoru. Gotovo svako mjesto imalo je svoj vod ili neku drugu manju postrojbu. Kasnije je od tih vodova stvorena Zagorska satnija. Bila je u sastavu 141. brigade, kao četvrta satnija Druge, Kaštelanske bojne. Najmlađi zapovjednik bio je Iko Jurić. Imao je samo 23 godine. Nije bilo lako zapovijedati ljudima koji su često bili stariji od njega, ali Iko Jurić radio je to izvanredno. Posebno na Moseću. Imao je veliko srce.
ĆURKOVIĆ: Što se tiče tehnike i vojne osposobljenosti, imali smo odlične minobacače i odlične posade. Imali smo minobacače od 120 i 82 milimetra. Imali smo vrhunsku inženjeriju i vrhunsku protuoklopnu obranu. Imali smo maljutke, bestrzajne topove i ose. Bili smo prava vojna postrojba.
NOVINARKA: Znači, Kaštelani i Splićani dobro su se slagali?
Bili smo dobro opremljeni i obučeni. To je najvažnije.
SUŠAC: Samo ću spomenuti vod veze. Prema formaciji, brigada je imala vod veze. Iz tog voda veze kasnije je izašlo oko 30 časnika koji su raspoređeni u različite centre u Hrvatskoj. Kasnije smo imali naše ljude na vojnom učilištu u Zagrebu. Imali smo i načelnika veze Južnog bojišta. Jedno vrijeme i ja sam bio načelnik na Južnom bojištu.
U Hrvatskoj ratnoj mornarici također smo imali svoje ljude. Oko 30 časnika izašlo je iz te male postrojbe koja je bila osnovana ovdje. Naši izvidnici pronašli su radar u Segetu i doveli ga ovamo. Budući da mi nismo znali raditi s njim, mi smo osiguravali vezu, a posada je došla iz zračne luke. To je bio prvi radar ustrojen za potrebe Hrvatske vojske na ovom području. Ekipa iz zračne luke obavljala je stručni dio posla. Kada smo otišli na Moseć, radar je premješten na Kozjak, a jedan vod iz Zračne luke došao je na Moseć.Treba spomenuti i te ljude. Neki su ostali kraće, neki duže, a neki do kraja.
Kroz Drugu bojnu tijekom vremena prošlo je oko 8.600 ljudi. Naravno, nikada ih nije bilo toliko istodobno. Jedni su odlazili, drugi dolazili, ali ukupno je kroz bojnu prošlo približno 8.600 ljudi.
NOVINARKA: Kada su pripadnici JNA napuštali vojarne, primjerice Loru, je li netko od njih prešao na hrvatsku stranu?
SUŠAC: Dio jest, ali ne mnogo. U inženjeriju gotovo nitko.
Iz Lore smo dobili određeno oružje. Jedan topnički časnik u JNA odmah je prešao na našu stranu. Dobio sam i jednoga vezista, ali on je došao tek nakon međunarodnog priznanja Hrvatske. Do tada nije znao kamo će i što će. Mnogi su čekali.
NOVINARKA: Koliko je bilo teško i opasno biti u inženjeriji?
ŠKELJO: Inženjerac samo jedanput griješi, nema više. Ratni dodatak isplaćivao se za borbu na prvoj crti. Postavljalo se pitanje hoće li ga dobiti pripadnici inženjerije, iako je inženjerija često djelovala ispred prve crte. Vojnici su bili u rovovima, a mi smo ispred njih postavljali mine i izrađivali skloništa. Bagerima smo po noći odlazili i kilometar ispred crte. Radili smo s tri – četiri izviđača osiguranja.
NOVINARKA: Moram vas pitati: je li vas bilo strah?
ŠKELJO: Najviše me bilo strah za ljude. Izvedeš dvadeset ljudi i moraš ih ujutro sve vratiti natrag. Kada smo došli na zadarsko bojište, odmah nas je dočekala paljba. Nakon 73 dana, po nalogu SIS-a dobio sam zapovijed da odem na odmor. 73 dana u komadu. Trebalo je učvrstiti crtu.
Držali smo crtu koju je prije nas držala 7. gardijska brigada. Bila je to dobra postrojba, ali i mi smo bili jako dobri.
NOVINARKA: To je bilo u zadarskom zaleđu?
ŠKELJO: Da. To je bilo jedno od najtežih ratišta. A, kada smo došli na jug, prvi put smo se sukobili s pravom organiziranom vojskom. Ovdje su prije toga uglavnom bile čarke s četnicima. Ni to nije bilo bezopasno, ali dolje je bilo daleko ozbiljnije. Dolje su bili dobro organizirani. To nije bilo za podcjenjivanje.
MILETIĆ: Četnici. Četnici. Brigada nije ratovala samo na jednom mjestu. Slali smo postrojbe i na druge dijelove bojišta. Primjerice, trebalo je poslati jednu satniju, oko sto ljudi, u sastav 156. brigade. To je bila makarska brigada koja je ratovala u dubrovačkom zaleđu. Teško su mogli sami izdržati. Pokojni Letica koji je bio zapovjednik, rekao je: „Jednu satniju pošaljite u Dubrovnik.“
Nije bilo problema. Otišla je cijela satnija i savršeno izvršila zadaću. Nakon sedam dana pitao sam zapovjednika jesu li vojnici dobri. Odgovorio mi je: „Ako ih imaš još, pošalji mi.“ Jednu satniju poslali smo i na bojište kod Slavonskog Broda. Ondje je također bilo vrlo teško. Izvršili su zadaću i vratili se. Ondje nitko nije poginuo, ali u dubrovačkom zaleđu poginula su dvojica.
NOVINARKA: Moram vas pitati o onome što vam je svima bolno: Oluja, Šator-planina i Grahovo. Ondje ste izgubili puno ljudi. U jednom danu poginulo je 20 i?
ŠKELJO: 64 ranjena, dvadeset i dvojica bila su mrtva, a 360 ljudi vodilo se kao nestalo. Tog dana nismo znali gdje se nalazi 360 ljudi. Nismo imali informaciju gdje su – jesu li zarobljeni, jesu li poginuli ili su se izvukli. Vodili su se kao nestali. Poslije su se pomalo vraćali i prikupljali. Tek nakon tri mjeseca imali smo cjelovitu sliku. Srećom, većina tih ljudi nije poginula. Mnogi su se povukli ili izgubili vezu s postrojbom.
MILETIĆ: Ja nisam bio u Oluji u sastavu brigade. Više nisam bio zapovjednik brigade, nego sam se nalazio na dubrovačkom ratištu, gdje je također bilo gusto. Brigada je u međuvremenu bila demobilizirana. Ostalo je samo oko 750 ljudi. To se zvalo B-brigada. Ta postrojba uglavnom je bila raspoređena na jugu, u dubrovačkom zaleđu, prema Popovu polju i Trebinju. Ondje je uvijek bilo teško.
Putovi su bili kanalizirani i kontrolirani. Četnici nisu mogli lako proći tehnikom. Ako bi pokušali pješice, na svakom pravcu netko bi ih čekao. Nakon demobilizacije trebalo je ljude odmoriti i ponovno popuniti brigadu. Stariji kadar, koji je već odradio velik dio rata, trebalo je rasteretiti i zamijeniti mlađim ljudima. Dio iskusnih vojnika raspoređen je u druge brigade jer su svi tražili iskusne ljude. Brigada je potom ponovno mobilizirana i popunjena. Ali to više nije bila ista brigada. Bilo je puno novih i mladih ljudi. Mnogi su prvi put obukli odoru i prvi put čuli metak.
Nisu bili pripremljeni za napadna djelovanja, a morali su ići u napad. Kada mobilizirate postrojbu, najprije morate pripremiti zapovjednike brigade, bojni i satnija. Zatim se za napadna djelovanja pripremaju postrojbe. To ne ide preko noći. Kada sam sa dužnosti zapovjednika 141. brigade došao u Dubrovnik na dužnost načelnika oklopništva – ja sam inače tenkist – ondje je bio general Bobetko. Rekao mi je: „Dobra je bila vaša brigada. I ovi koji su sada ovdje dobri su.“ Zatim me pitao: “A,jesu li osposobljeni za napadna djelovanja?“ Odgovorio sam: Još nisu.“ Što se tiče obrambenih djelovanja, bili su dobri. Ali za napad je ljude, a posebno zapovjednike, potrebno posebno pripremiti.
SUŠAC: Najteži dio koji je brigada odradila bilo je zadarsko zaleđe. Ono što je za Hrvatsku i Slavoniju bio Vukovar za nas iz južne Hrvatske bilo je zadarsko zaleđe. Bili smo na Moseću, Svilaji, Južnom bojištu i na drugim područjima, ali zadarsko zaleđe bilo je najteže. Na položaje su nas ubacivali po noći.
Primjerice, ja sam došao sam s Južnog bojišta kako bih uspostavio vezu. Morao sam ustrojiti nove ljude jer je velik dio postrojbe ostao na jugu, a na zadarskom području praktično smo se ponovno stvarali. U Kašiću smo jednom ušli u kuću, a u drugoj sobi bili su neprijateljski vojnici. Trebalo se izvući bez izazivanja sukoba jer ni oni nisu znali koliko nas ima, niti smo mi znali koliko je njih. Bili smo u istoj kući, u istoj ulici, po noći. Naša inženjerija, kao što je načelnik već rekao, uvijek je bila ispred. Stalno su se radili novi rovovi. Kopali su se vinogradi, zakloni i položaji.
Najmanje ljudi je poginulo u prvom naletu, ali kasnije se ginulo. Operacija Maslenica počela je u tim danima. Mi smo se tada našli u vrlo teškoj situaciji. Na obilježavanjima sudjeluju 141. brigada, gardijske brigade i druge postrojbe koje su ondje ratovale. To je bilo najteže ratište za nas s područja južne Hrvatske. Glavni stožer pohvalio nas je kao jednu od najboljih pričuvnih postrojbi. Brigada je dobila i odlikovanja, što je navedeno u našoj knjizi. Upravo za djelovanje na zadarskom području. Ondje su iste položaje držale gardijske i pričuvne brigade. U tom trenutku nije bilo velike razlike između gardijske brigade i nas. Ondje smo bili najjači.
NOVINARKA: Jeste li vas trojica bili kod Grahova i na Šator-planini?
ŠKELJO: Ja sam bio.
SUŠAC: Ja nisam. Bio sam ondje ranije, ali tada više nisam bio u sastavu 141. brigade.
NOVINARKA: Vi ste, dakle, bili izravno tamo?
– Da, bio sam izravno tamo.
NOVINARKA: Moj muž je bio i kada se vratio, ispričao mi je da je jedan mladić iz Kaštela od straha rukama kopao rupu kako bi se u nju sakrio. Možete li mi reći što se tamo dogodilo?
SUŠAC: Da jedan. Tu noć kada se dogodila tragedija bio sam s vodom za razminiranje iz 40. inženjerijske bojne. Postavljali smo tri protuoklopna topa T-12. Cijelu noć desno od nas pucalo se i čula se borba, a mi smo nastavili raditi. Zapovjednik desetine pitao me:„Načelniče, što se ovo događa? Cijelu noć pucaju.“ Rekao sam mu da šuti i nastavi raditi. Ujutro oko četiri sata formirao sam kolonu. Neću sada pričati kako sam prije toga išao u izviđanje i gotovo bio zarobljen. Jedva sam se izvukao.
Kada je posao bio završen, formirao sam kolonu. Prvo je išao sanitet, a na kraju su išla dva stroja – kombinirka i utovarivač. Između je bio kombi s petnaestak ljudi. Šime, koji je nažalost poslije preminuo, sjedio je kod mene. Rekao sam mu: „Šime, otvori prozor, uzmi pušku i, ako nekoga vidiš, nemoj pitati ništa nego pucaj. Kada isprazniš okvir, ne puni ponovno nego uzmi moju pušku.“
Pucalo se, bilo je toliko gusto da je izgledalo kao da ni igla ne bi mogla pasti između granata i metaka. Došli smo u Bosansko Grahovo, gdje smo prije toga napravili obilazni put. Tamo me čekao SIS-ovac, načelnik sigurnosti i rekao mi: „Formiraj kolonu i za Livno..“ Odgovorio sam mu: „Miro, strpi se. Ovdje imam oko dvjesto ljudi koji znaju ratovati. Kako ćemo samo pobjeći?“
Ostali smo. Priključila nam se i jedna skupina iz 126. brigade, oko pedeset iskusnih ratnika. Učvrstili smo položaje i dočekivali naše ljude koji su se povlačili. Dočekali smo i dio vojnika Treće bojne koji su se izvukli. Nakon toga stigla nam je u pomoć 7. gardijska brigada s četiri tenka, ali tenkove je trebalo skinuti s transportera, s takozvanih labudica.
I kaže meni pokojni Ante Bartulović, vidio je tenkiste kako dolaze, “šta se to događa” Tenkist nas je pitao: „Tražimo satnika Sirića da nam izda zapovijed.“ Bartulović je mirno otvorio jaknu i pokazao čin koji se nosio ispod jakne. Rekao je: „Tu vam je zapovjednik.“ Tenkist kaže: „Gospodine zapovjedniče, što ćemo?“ Rekao sam: “Skinite tenkove u Grahovu i pucajte.“ Pitao me:„Imate li topničku kartu?“ Rekao sam: „Nema karte. Krajnji domet i tuci.“
Pitao sam imaju li popunu. Rekli su da imaju i da upravo dolaze dva šlepera. Kako bi koji tenk potrošio streljivo, odlazio bi na punjenje, a drugi bi zauzimao njegovo mjesto i nastavljao pucati. Navečer smo u Sajkoviću imali brifing. General Gotovina pitao je:„Tko je zapovjedio tenkovima da pucaju?“ Objasnili su mu što se dogodilo. Rekao je: „Onaj tko je izdao tu zapovijed, dobro je postupio jer su njihovi tenkovi zaustavljeni.“
Nad Grahovom smo se sukobili s njihovom elitnom postrojbom, takozvanim osmacima. To je bila postrojba koju je Slobodan Milošević držao za vlastitu zaštitu u slučaju nereda. Kada je došao kraj, pustio ih je na bojište. Prije nego što smo uveli treću bojnu, friško mobiliziranu, ondje je bila 81. bojna. To su bili odlični momci.
NOVINARKA: Jeste li upali u zasjedu?
SUŠAC: Gotovo. Ali dobro je završilo. Izvukao sam desetinu koja je sa mnom radila. Izvukao sam cijeli vod i svu inženjeriju koja je tada bila sa mnom.
Ujutro je došao Đivo i rekao:„Imam dva minobacača od 120 milimetara. Ako se učvrstimo, pucat ću po njima.“ Rekao sam:„Istovaraj odmah.“ Utovarivačem smo odmah počeli raditi grudobrane. Iza nas je bila kuća. Rekao sam da se kuća otvori kako bismo unutra mogli smjestiti streljivo. Zapovjednik utovarivača pitao je kako će otvoriti zid. Rekao sam mu: „Napuni žlicu da bude teška i udari njome u kuću.“ Udario je i otvorio prolaz kroz zid. Tako smo dobili zaklonjeni prostor za streljivo. Čim su postavili minobacače, oni su počeli pucati. U početku smo gađali malo unatrag jer je šest naših ljudi ostalo gore i nismo znali gdje se točno nalaze. Bili smo vrlo oprezni.
Zatim je došla 7. gardijska brigada. Doveli su tri stodesetke . Rekli su: „Mi ćemo to riješiti do gableca.“ Vratili su se nakon dva sata. Imali su jednoga mrtvog i sedam ranjenih. Dva vozila izgubila su orijentaciju. Nakon toga došla je druga bojna i ponovno preuzela položaje. I ondje smo izgubili još šest ili sedam ljudi.
NOVINARKA: Je li tijekom rata bilo i anegdota, nečega što vam je pomagalo da izdržite?
ĆURKOVIĆ: Hvala Bogu da ih je bilo. Dobro je što su nam ostale u pamćenju. Bilo je smiješnih i neobičnih situacija. Često smo ih poslije prepričavali. Humor je bio poželjan i potreban.
MILETIĆ: Najvažnije je to što su se stvorila velika prijateljstva. Prava prijateljstva koja su ostala do danas. Ovaj čovjek jedan je od tih mojih dobrih prijatelja. A o Mirku i Marku da i ne govorim. Svi smo zajedno prošli mnogo toga. Prošli smo veliki fakultet.
NOVINARKA:Fakultet života?
MILETIĆ: Tako je. Povjerenje među nama bilo je potpuno.
NOVINARKA:Za kraj bih rekla, obranili ste i stvorili državu. Danas zaslužujete poštovanje koje, nažalost, često nemate.
ĆURKOVIĆ: Ja bih rekao da smo imali privilegij sudjelovati u stvaranju i obrani države. To je privilegij za koji se nadam da ga buduće generacije više nikada neće morati imati. Važno je samo da razumiju što se dogodilo.
