Na današnji dan, 26. veljače 1992. godine, dogodilo se jedno od bolnijih poglavlja stradanja hrvatskih branitelja u srpskim logorima. Toga dana iz zloglasnog logora Niš u logor Sremska Mitrovica prebačeno je oko 500 hrvatskih zarobljenika — izmučenih, izgladnjelih i pretučenih branitelja i civila, među kojima je bio i vukovarski dragovoljac Damir Plavšić.Rođen 1969. u Vukovaru, Plavšić je dragovoljno otišao u obranu rodnog grada, sudjelovao u najtežim borbama na Sajmištu, na položaju Desna Supoderica i kasnije u Borovu Naselju, gdje je 20. studenoga 1991. zarobljen i odveden u srpske logore.
Plavšić je svoje potresno svjedočanstvo zapisao u knjizi „Bitka za Vukovar, ne plači moj dobri anđele“, u kojoj detaljno opisuje strahote transporta i ulaska u novi logor. Iz njegovih sjećanja progovara tiha patnja, ali i nevjerojatna snaga duha onih koji su izdržali sve.
U opisu odlaska iz logora Niš navodi kako su zarobljenici, iscrpljeni od gladi i bolesti, dobili komadić kruha i vojnički obrok, vjerujući da idu na razmjenu. No, uskoro ih dočekuju scene brutalnosti — vojnici ih tjeraju da spuste glave, zabranjuju poglede, a potom ih, kako opisuje Plavšić, „divljački udaraju vrećicama punim olovnih kuglica“. Svaki udarac, kaže, odzvanjao je autobusom poput prijetnje smrti.
Po dolasku u Sremsku Mitrovicu, zarobljenici su prošli kroz novi val nasilja. Policajci i vozači autobusa, kako svjedoči Plavšić, nasrnuli su na iscrpljene ljude drvenim i gumenim palicama, vrijeđajući ih i psujući hrvatsko ime. Neki od zatvorenika, u nemoći, pokušavali su se opravdati ili izgovoriti da nisu vojnici – ali uzalud.
„Najgori su vozači“, piše Plavšić, „koji su nas nemilice udarali. Još za vrijeme vožnje su slušali narodnjake i četničke pjesme, a svaki udarac popratili bi psovkom.“
Ova svjedočanstva podsjećaju da se iza statistika, iza riječi „zarobljenik“ i „logor“, kriju stvarni ljudi, s licima i imenima — branitelji koji su prošli put bolnog zatočeništva samo zato što su branili svoj grad i svoju domovinu.
Objavljujemo ovaj odlomak iz Plavšićeve knjige kao podsjetnik – da se nikada ne zaboravi. Za one koji su prošli torture srpskih logora, kao i za one koji danas slobodno hodaju Hrvatskom, sjećanje na 26. veljače 1992. mora ostati trajno zabilježeno.
Ulomak iz knjige „Bitka za Vukovar, ne plači moj dobri anđele“
Ulaze vojni policajci i bez batina pokazuju vrata. Izlazimo u hodnik na posljednju prozivku. Za čudo, više ne moramo stajati pognutih glava, a ruke ne moraju biti na leđima. Zapovjednik niškog logora redom proziva ljude, a onda se, mirno i disciplinirano, opušteno svrstavamo u kolonu po dvoje i krećemo. Na izlazu iz zgrade dobivamo po pola kilograma kruha i kutijicu sa suhim vojničkim obrokom. Trčimo prema autobusima i tu nas dočekuje šok: nepoznati vojni policajci odmah zapovijedaju:
„Ustaše, glavu dole, ruke na leđa!“
Suborci koji su prije odlazili na razmjenu nisu u autobusima morali saginjati glavu. Ulazi ogroman vojni policajac i, udarajući palicom po dlanu, prijeti:
„Ako se ne’ko usudi da digne glavu, na licu mesta ću mu slomit’ vrat!“
Gotovo je… Sada mi je jasno da ne idemo na razmjenu. U krilu držim kruh i kutiju suhog obroka, gladan sam, a ne smijem ni pipnuti hranu, pa skrećem pogled na prljavi pod autobusa. Drhtim zbog studeni, gladi i neizvjesnosti. Pod okriljem mraka u autobus ulazi nekoliko policajaca, u rukama drže palice i vrećice s olovnim kuglicama. Redom, divljački udaraju iznemogle i malaksale ljude. Dolaze do mene i moga suborca s kojim sjedim te prvo mahnito udaraju njega, a onda prelaze na mene. Policajac uzima vrećicu ispunjenu olovnim kuglicama i svom snagom me počinje udarati po leđima. Svaki put kada me udari, iz stare, poderane, natrule jakne diže se prašina. Svaki put kada zamahne, spustim glavu i ruke malo niže, tada se ispupči kralježnica koja većinu udaraca prima na sebe. Od jačine udaraca čuje se krckanje kostiju i zglobova, a on i dalje udara divlje i nemilosrdno. Napokon odlaze do susjednog para zarobljenika, autobusom odjekuju tupi udarci i pucketanje kostiju, jauci, krici i psovke srpskih policajaca… Nakon pola sata završava ovaj „svečani ispraćaj“ iz niškog logora.
Nakon šestog sata, kada smo izgubili sve nade o razmjeni, ulazimo u grad Sremska Mitrovica. Prolazimo pored dugih zatvorskih zidina, vrhova okićenih kolutima bodljikave žice. Promatračnice sa stražarima i mnoštvo reflektora. Autobusi prolaze kroz troja vrata i zaustavljaju se u ogromnom zatvorskom kompleksu. Vozači gase motore i s policajcima izlaze van. Napokon oprezno dižemo glave, masiramo vratne mišiće, a ruke stavljamo na koljena i razgibavamo leđa.
Odjednom u autobus upada grupa policajaca zajedno s vozačima autobusa. U rukama nose drvene i gumene palice. Odmah počinju bjesomučno mlatiti sve redom. Jedan dolazi do mene i mog suborca. Čizmama udara prvo njega, jer sjedi uz prolaz. Onda je zamahnuo nogom i mene udario đonom. Kako me udario po rebrima, tako sam jauknuo, tiho i dugo… Nisam jauknuo svojom voljom, već je to učinio zrak koji mi je naglo izašao iz pluća. Nastavlja me palicom udarati po vratu i leđima. Potpuno sam smiren i opušten jer sam se na ovo pripremao cijelim putem. Svaki je premještaj značio nove batine.
Udara i psuje:
„Jebem ti mater ustašku, jebem ti mater ustašku, šta se izvijaš? Kada si klao srpsku decu nije te bolelo?! Evo ti! Evo ti…!“
Najgori su vozači koji nas nemilice udaraju. Još za vrijeme vožnje su se, s policajcima, napili nekakve domaće rakije. Cijelim putem su pažljivo slušali vijesti na radiju, na kojem se govorilo o „ustašama“. Više nas ne zovu Hrvatima. Kada na radiju nisu bile vijesti, slušali smo narodnjake i po koju četničku pjesmu.
Jedan je stariji čovjek od batina počeo plakati. To je još više razbjesnilo vozače koji ga nastavljaju udarati još jače.
„Jebemo vam mater ustašku, koljačku!“, proklinju nam „ustaško seme“.
Jedan čovjek, po nacionalnosti Srbin, nije dobio batine, ali je odjednom počeo plakati i vikati: „Nemojte me tući, ja sam Srbin, ja nisam ustaša, ja nisam bio u ustašama, ja sam civil!“ Odmah dotrčavaju dva vozača, udaraju ga i psuju:
„Pi*ka ti materina izdajnička! Ubij’o si braću Srbe, gnjido, izdajico srpskog naroda…!“
