Kroz proteklo desetljeće napisala sam barem tristo priča o poginulim i nestalim herojima Vukovara. Možda će netko posumnjati, ali i danas pamtim gotovo svaki detalj o svakome od njih.
U mome srcu oni su ravnopravni – nevidljivi prijatelji u nebeskoj brigadi vukovarskih ratnika. Pa ipak, nekih se sjetim češće nego drugih. Prvi razlog je taj što se i danas službeno vode kao “nestali”, iako mi znamo da se nije dogodila nikakva magija. Oni nisu nestali; oni su živi zarobljeni, odvedeni na nepoznata mjesta kako bi bili nemilosrdno mučeni, a potom bezdušno pogubljeni.
Da me netko probudi u gluhoj noći, u dahu bih izgovorila imena Jelena Pančić, Goran Živović, Tomislav Lojdl, Marijan Bošnjak, Tomislav Šestan, Robert Majić, Ivan Oreški… a to su tek neka od lica koja ne daju snu na oči. Jedan od onih koji je u mojim mislima gotovo svakodnevno jeDamir Kovačić Kole.
Ovih dana, prije trideset i pet godina, zagrlio je svoju sestru, a taj susret na ulici ostao je urezan u vremenu; ona i danas zadrhti kad prođe pokraj mjesta na kojem su stajali. Ovih dana bio mu je rođendan. Zbog neljudi, ne možemo mu ga čestitati, ne možemo upaliti svijeću na njegovom posljednjem počivalištu i ondje se pomoliti. Možemo ga se prisjetiti i ne dopustiti da mu ime potone u zaborav.
Igrao se sa susjedom koji zna istinu
Damir Kovačić, za prijatelje – Kole, rođen je dana 14. srpnja 1970. godine kao drugo dijete Eve rođ. Jerković i Tome Kovačića. Pohađao je Osnovnu školu Stjepan Supanc, danas OŠ Antuna Bauera, a potom je završio, po uzoru na oca, vrsnog majstora u tadašnjem VUPIK-u, zanat za bravara. Oni koji su ga poznavali opisali su ga kao živahno dijete dobroga srca, koje se beskrajno voljelo igrati – u ranome djetinjstvu posebno kauboja i Indijanaca, a kasnije, tijekom školovanja, nogomet, rekreativno.
Damirova sestra Jasna Perak s tugom se prisjetila: “Mama je jedne godine sezonski otišla raditi u Njemačku. Damir je imao dvije želje, da mu donese opremu za ‘kauboja’, opasač, mali pištolj i šešir te traktor s pedalama koji bi vozio. Kada se mama vratila s opremom i traktorčićem, njegovoj sreći nije bilo kraja. Drugačija su to vremena bila, preko puta naše kuće, na vašarištu gdje smo stanovali, na mjestu današnjega Komunalca, bila je velika livada. Tamo su se, po cijeli dan, igrala sva djeca iz ulice. Tamo se igrao i dječak godinu dana stariji od Damira, susjed, koji će imati priliku spasiti ga s Ovčare. A nije”.
Vojni rok u bivšoj JNA Damir je 1990. odslužio u mornarici, na Muzilu u Puli, a potom je, iščekujući stalni posao, sezonski radio u VUPIK-u. U međuvremenu, s obzirom na to da je svirao bubnjeve, s nekoliko prijatelja oformio je glazbeni sastav. A onda je palice za bubnjeve zamijenio puškom. Već nakon prvih naznaka ratnih sukoba, Damir Kovačić i njegov šogor Mato Perak, pridružili su se organiziranim stražama, posebno zašto što je njihov dom bio na samome izlazu iz Vukovara, s južne strane, prema selu Negoslavci, u neposrednoj blizini tadašnje vojarne.
Jasna Perak je ispričala: “Budući da je dana 25. kolovoza ’91., nakon općeg napada na grad i otvorenog svrstavanja JNA na stranu pobunjenih Srba sve postalo jasno, mene su gotovo natjerali da 31. kolovoza napustim Vukovar, odnosno da na tri-četiri dana, kako su me uvjeravali, dok se malo ne smiri situacija, odem kod muževe obitelji u Jajce. Taj dan, posljednji sam put vidjela moga brata Damira. Pozdravljali smo se ispred kuće u kojoj smo Mato i ja stanovali, a koja je nekoliko kuća dalje od naše obiteljske. Znam točno mjesto na cesti na kojem smo stajali i danas zadrhtim kada tamo prođem. Okrenula sam se za njim dok je odlazio, gledala sam ga onako visokog, uspravnog, u maskirnoj uniformi, nisam mogla skinuti pogled s njega kao da sam znala da je to naš posljednji susret”.
Mama nikada nije prestala vjerovati…
Damir Kovačić je branio Sajmište, no kako se linija obrane pomicala, tako je mijenjao položaj na kojem se nalazio, povlačeći se prema gradu. Irena Kačić, supruga Petra Kačića, prisjetila se kako je Damir, nakon Petrove pogibije dana 2. listopada, bio brižan prema njoj i djeci, sve dok i sam nije dana 4. studenoga teško ranjen u prsni koš, a u vukovarskoj bolnici, operirao ga je dr. Juraj Njavro.
Kada je postalo jasno kako je obrana grada slomljena, Damirov šogor Mato Perak i njegova punica Eva, Damirova majka, odlučuju krenuti u proboj s Damirom na nosilima. Ubrzo im postaje jasno kako je ta očajnička namjera neizvediva, pa zajedno ostaju u krugu bolnice gdje su, ulaskom četnika i JNA, tijekom trijaže razdvojeni. Eva Kovačić posljednji je put tada vidjela zeta Matu i svoga sina Damira, kojega su odveli na štakama.
Jasna Perak je kazala: “Mama je rekla kako je čula što je Šljivančanin rekao Ireni Kačić, kako će ih negdje odvesti i sve provjeriti i nikada nije prestala vjerovati u to, da će se Damir vratiti živ. Odlazila je sama na sve razmjene, meni nije dala jer sam bila trudna. Kada je bila posljednja, velika razmjena, već sam rodila i u hotelu gdje smo bile smještene kao izbjeglice, iščekivala sam njihov dolazak. Zamišljala sam kako ulaze moj muž i brat, kupile smo im svu novu robu, da odmah ne obuku odjeću iz Caritasa, zamišljala sam, dok sam gledala ljude koji su već došli, obitelji koje su se spojile, kako ćemo i mi biti tako sretni. A onda je mama ušla sama, po licu sam joj sve vidjela. Pa ipak, i dalje je vjerovala da su u nekom tajnom logoru… Bile smo očajne, odlazile smo poput drugih očajnih žena i kod različitih vidovnjaka, kod neke žene u Osijek, čak i kod Vere Čudine i svi su nam rekli kako su obojica živi”.
Tijekom suđenja u Beogradu za zločine počinjene na Ovčari, Eva Kovačić, ne sluteći što će vidjeti, pročitala je u Vukovarskim novinama iskaze koji su govorili o čudovišnom zlostavljanju njenoga sina na Ovčari Do tada, nikada se nije htjela pomiriti s mogućnošću kako se Damir neće vratiti.
Nikoga iz ulice nije spasio, zašto?
Jasna Perak, teško govoreći je ispričala: “Kada je pročitala iskaze o tome što su radili Damiru, mami je pozlilo. Doživjela je šok i nakon toga više nikada nije bila ista. Ja sam joj rekla: ‘Mama, prošlo je 17 godina, nije moguće da još uvijek vjeruješ kako je Damir živ?’. Tiho mi je odgovorila: ‘Ja se još uvijek nadam’. Pa ipak, nakon toga, počela je kopnjeti, gubiti se u svome svijetu i ubrzo je umrla”.
Iako je Damirov susjed Milorad Pejić tvrdio drugačije, iskazi preživjelih s Ovčare govore suprotno, upravo kako je on bio taj koji je ranjenog i nemoćnog Damira Kovačića tukao i zlostavljao do iznemoglosti.
Zabilježeno je sljedeće: “U hangaru sam sjedio blizu Tomislava Pappa ispred kojega je sjedio Damir Kovačić. Kovačiću je prišao Milorad Pejić i podigao ga, više puta ga je udario kundakom puške u predjelu rana na grudnom košu. Ranjenik je istrpio udarce, ali stajao je i dalje. Rastom dosta niži, Pejić je poskočio od tla i koljenom udario Kovačića u ranu koja je odmah prokrvarila. Vikao mu je: ‘Kole, govorio sam ti da ne ideš u ustaše, a nisi me htio slušati!’.
Kovačić je pao, a Pejić ga je više puta nogom udario po rani na grudima. Damirova rana je sve obilnije krvarila. Ostao je ležati na tlu, a Milorad Pejić je otišao među druge zarobljenike. Netko je tražio zavoje da previje Damira koji je počeo iskašljavati krv. Četnici su uz smijeh rekli da mu previjanje više neće biti potrebno”.
Jasna Perak, ogorčeno se prisjetila: “Moja majka, čim je pročitala Miloradovo ime, rekla je: ‘On je ubio moje dijete!’. Naime, Milorad Pejić je bio naš susjed, njegova kuća je danas jedna od najljepše uređenih u ulici, a on živi u Engleskoj. Godinu dana je stariji od moga brata, strašno je prisjetiti se kako ga je Damir kao mali volio, samo je trčao za njim da se igraju. Milorad Pejić bio je iznimno nizak, zbog toga, valjda, uvijek iskompleksiran, kao momčić, zločest i podmukao – mama je Damira uvijek grdila što se s njim druži. Evo, dočekao je da moga brata visokog metar i devedeset, ranjenog, bespomoćnog, tuče i zlostavlja. Nisam bila tamo, ali činjenica je da je iz naše ulice na Ovčari ubijeno pet ljudi, moj suprug Mato i moj brat Damir, Jozo Zeljko, Damjan Samardžić i njegov posinak Zorislav Gašpar. Milorad Pejić baš nikoga nije spasio, zašto?”.
Presudom Okružnog suda u Beogradu za zločine počinjene na Ovčari, br. Kv 4/2006. od 12. ožujka 2009. godine, okrivljenik Milorad Pejić oslobođen je optužbe da bi počinio rečeno kazneno djelo, a posmrtni ostaci Damira Kovačića – Koleta još uvijek nisu pronađeni.
Jasna Perak uz jecaje je završila priču: “Ne mogu se pomiriti s tim, s tim što se dogodilo mome suprugu, mome bratu, kao ni s tim da ću možda i ja danas, sutra umrijeti, a da ga neću pronaći i dostojno pokopati”.
Vukovarske heroje naša generacije ne smije zaboraviti
Kada je nakon ulaska pripadnika tzv. JNA, srpskih paravojnih jedinica i četnika u vukovarsku ratnu bolnicu kao teški ranjenik zarobljen i deportiran na stratište Ovčara gdje je nemilosrdno zlostavljan i nakon toga pogubljen, Damir Kovačić, sin i brat, imao je samo dvadeset i jednu godinu. Kole, čekamo te. Nismo te zaboravili.
*Tekst je nastao u okviru projekta ”Heroji se ne zaboravljaju” kojeg je financijski podržala Agencija za medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
