Tijekom okupacije u Petrinji je ubijeno više od 350 hrvatskih civila. Među njima su velikim dijelom bili stariji ljudi koji su ostali u svojim domovima, vjerujući da im se ništa ne može dogoditi jer nikome nisu učinili ništa nažao.
Na današnji dan, 21. rujna 1991., Petrinja je pala pod okupaciju JNA i srpskih paravojnih postrojbi. Kao najveći hrvatski grad na Banovini, njezinim je zauzimanjem gotovo dovršeno srpsko osvajanje toga područja: Glina, Topusko i Hrvatska Kostajnica već su se ranije našli pod srpskom kontrolom. Time je na Banovini ostvarena zamišljena poveznica teritorija u planu Velike Srbije.
Samo pet dana prije pada grada, kod Vile Gavrilović, tadašnjeg ugostiteljskog objekta, počinjen je jedan od najtežih zločina nad petrinjskim braniteljima. Srpske snage iz Petrinje i okolnih mjesta zarobile su 23 hrvatska vojnika i policajca koji su branili grad. Sedamnaestorica zarobljenika potom su pogubljena strijeljanjem.
Razmjeri stradanja Petrinje vidljivi su i iz podataka o više od 350 ubijenih hrvatskih civila te više od 250 poginulih ili ubijenih branitelja grada. Na širem gradskom području otkriveno je nekoliko masovnih grobnica, trajnih svjedočanstava zločina počinjenih tijekom okupacije.
Napetosti su u Petrinji počele mnogo prije otvorenog rata. U rujnu 1990. postavljanje ploče s hrvatskim državnim grbom na zgradi policijske postaje izazvalo je prosvjedno okupljanje i pobunu dijela lokalnih Srba iz grada i okolnih sela. Pobunjenici su na policijsku postaju krenuli naoružani, pokušavajući preuzeti oružje koje se u njoj nalazilo.
Pobuna je zaustavljena zahvaljujući odlučnosti petrinjskih policajaca, kojima je kao pojačanje stigla policijska jedinica iz Zagreba.
Borbe za Petrinju
Borbe za Petrinju trajale su od 2. do 21. rujna 1991. godine. Sukobi su se vodili na prilazima gradu, ali i u njegovim ulicama. Iz vojarne su u središte Petrinje tada izašli tenkovi i oklopna vozila JNA, opremljeni oružjem koje su građani Hrvatske desetljećima financirali. Sada je to isto oružje bilo usmjereno protiv njih – protiv hrvatskih vojnika i civila. Tenkovi s oznakom crvene zvijezde napadali su hrvatske položaje i ciljeve u gradu.
Napadi su se nastavili tijekom cijelog rujna. Posebno težak bio je napad 16. rujna, koji je naredio zapovjednik petrinjskog garnizona JNA, potpukovnik Slobodan Tarbuk. Upravo je toga dana u blizini Vile Gavrilović počinjen zločin nad zarobljenim hrvatskim braniteljima. Sedamnaestorica su ubijena nakon zarobljavanja.
Konačni napad izveden je 21. rujna, kada su na grad istodobno krenule JNA i druge srpske paravojne formacije. Nakon snažnog pješačkog napada, oko 18.30 sati obrana Petrinje bila je slomljena. Grad je pao u ruke okupacijskih snaga, a hrvatski su se branitelji morali povući.
Tijekom okupacije u Petrinji je ubijeno više od 350 hrvatskih civila. Među njima su velikim dijelom bili stariji ljudi koji su ostali u svojim domovima, vjerujući da im se ništa ne može dogoditi jer nikome nisu učinili ništa nažao.
Petrinjcima koji su morali napustiti grad teško je bilo razumjeti kako su se ubojstva, progoni i razaranja mogli odvijati pred očima više od osam tisuća Srba koji su ostali u Petrinji nakon odlaska hrvatskog stanovništva. Dok su kuće njihovih dotadašnjih susjeda gorjele, mnogi od onih koji su ostali, a neki i naoružani, nisu im pritekli u pomoć. Tako su u plamenu nestajali domovi ljudi s kojima su desetljećima živjeli zajedno.