Riječ je o prvom slučaju u Domovinskom ratu da je JNA izravno napala hrvatski obrambeni položaj, budući da snage domaćih pobunjenih Srba same nisu bile dovoljne da slome otpor hrvatskih branitelja
Na današnji dan 1991. godine zabilježen je jedan od prijelomnih trenutaka u početnoj fazi Domovinskog rata – snage Jugoslavenske narodne armije, u suradnji s pobunjenim lokalnim Srbima s područja Banovine, napale su hrvatsko selo Hrvatski Čuntić, a potom i ostala hrvatska sela Zrinske gore.
Prva izravna vojna intervencija JNA
Riječ je o prvom slučaju u Domovinskom ratu da je JNA izravno napala hrvatski obrambeni položaj, budući da snage domaćih pobunjenih Srba same nisu bile dovoljne da slome otpor hrvatskih branitelja. U napad na policijske postaje u Kraljevčanima i Dragotincima, koje je Hrvatska ustanovila upravo radi obrane ovog područja, uključena je i tenkovska postrojba JNA pod zapovjedništvom potpukovnika Stanka Letića.
Četiri hrvatska sela Zrinske gore – Hrvatski Čuntić, Kraljevčani, Dragotinci i Prnjavor – svojim su geografskim položajem predstavljala glavnu prepreku srpskim pobunjenicima i JNA na putu prema rijeci Kupi, koja je bila zamišljena kao sjeverna granica takozvane “Velike Srbije”. Upravo je zbog toga to područje bilo među prvima izloženo agresiji.
Slom obrane i stradanje civila
Nakon što su hrvatski branitelji bili prisiljeni povući se, srpski pobunjenici zavladali su svim s četiri sela, a time i cijelom Zrinskom gorom. Uslijedilo je brutalno nasilje nad hrvatskim stanovništvom koje je ostalo na tom području.
Ubijeno je oko petnaest civila, uglavnom starijih osoba koje su ostale u selima nakon što je evakuirana većina stanovništva. Sela su opljačkana i sravnjena sa zemljom, a stradala je i mjesna župna crkva zajedno s franjevačkim samostanom svetog Antuna.
Odjek povijesti koja se ponavlja
Povjesničari upozoravaju na jezovitu paralelu s ranijim stradanjima istog kraja. Ista su sela, Zrin i Gvozdansko, doživjela slično uništenje već tijekom Drugog svjetskog rata, kada su partizanske postrojbe pod antifašističkim geslima počinile masovna ubojstva civila. Povjesničar Zdravko Dizdar ovu je poveznicu jasno istaknuo, ocijenivši da su stradali Hrvati uglavnom life izgubili zbog svoga domoljublja i kršćanske vjere te mržnje počinitelja, bez ikakvog suđenja, a riječ je pretežno o mladim, neoženjenim ljudima, što je predstavljalo biološki nenadoknadiv gubitak za tamošnju župu u kojoj se broj Hrvata otada trajno smanjivao.
Dizdar smatra da se sve to uklapalo u dugoročne planove velikosrpske politike, prema kojima su Hrvati s ovog područja – koje se promatralo kao sastavni dio zamišljene Velike Srbije – trebali u potpunosti nestati, a taj se naum pokušao dovršiti i tijekom Domovinskog rata.
Nakon događaja od 13. srpnja 1991., Zrinska je gora ostala bez hrvatskog stanovništva – sudbina koja je, prema riječima povjesničara, na tragičan način dovršila ono što je započeto pola stoljeća ranije.
