Najnovija predaja Podravske banke u ruke ciparske AIK Grupe srpske obitelji Kostić, teška više od 42 milijuna eura za 91,75 posto dionica, prošla je u tišini, baš onako kako je ta ista banka, u jeku hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, na nagovor tadašnjih lokalnih moćnika, preuzeta preko opskurnih tršćanskih tvrtki s tek jednim ili dva zaposlenika.
Ljudi moji, je li to moguće?“vjerojatno bi ponovno uskliknuo već zaboravljeni sportski komentator Mladen Delić. Naime, Hrvatska je danas pretvorena u golemi, tihi sajam na kojem je sve na prodaju – od strateških tvrtki i obiteljskog srebra do djedovine, medija, nekretnina i banaka, dok se njezini stvarni stvaratelji guše u birokraciji, pitajući se kako na rate kupiti običan bicikl.
Najnovija predaja Podravske banke u ruke ciparske AIK Grupe srpske obitelji Kostić, teška više od 42 milijuna eura za 91,75 posto dionica, prošla je u tišini, baš onako kako je ta ista banka, u jeku hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, na nagovor tadašnjih lokalnih moćnika, preuzeta preko opskurnih tršćanskih tvrtki s tek jednim ili dva zaposlenika. Prvi korak koji je ta nova banka u srpskom vlasništvu napravila bio je taj da je omogućila klijentima da kupuju na rate.
Politički kadrovi i vječni direktori ove banke, poput najdugovječnijeg lokalnog sekretara partije koji je zasjeo u fotelju predsjednika Uprave i ondje proveo četvrt stoljeća, danas mirno unovčuju svoje pakete dionica po cijeni od gotovo 69 eura po komadu, dok javnost apatično sliježe ramenima, zaboravljajući kako su bivši čelnici Podravke godinama rastezali sudske procese za pljačku stoljeća bez stvarnog društvenog epiloga.
Ta pravno legalizirana, a moralno nakazna stvarnost ogleda se u gotovo nestvarnoj činjenici da je danas, kako čitamo i u poslovnim medijima, više od 90 posto domaćeg bankarskog sektora prepušteno u tuđe ruke.
Nekadašnji nacionalni stupovi financijske neovisnosti predani su bez ispaljenog metka: najveća, Zagrebačka banka, prepuštena je talijanskom UniCreditu, Privredna banka Zagreb talijanskoj grupaciji Intesa Sanpaolo, a Erste banka austrijskom kapitalu. Mađarski OTP u hodu je progutao Splitsku banku i zagospodario obalom, dok su ostale regionalne utvrde razgrabili turski, austrijski i regionalni fondovi, ostavljajući državu da se oslanja tek na jednu jedinu preostalu banku u većinskom javnom vlasništvu.
Dok se trećina svih nekretnina i luksuznih vila u gotovini prepušta inozemnim kupcima, profit i milijunska dobit koje ove strane institucije svake godine izvuku s domaćeg tržišta nepovratno odlaze u njihove matične centrale u Beču, Milanu ili Budimpešti.
Iza tog blještavila stranog kapitala i menadžerskih ugovora krije se duboki društveni i moralni slom onih koji su ovu zemlju stvarali.
Kroz sustavni proces prisilne pasivizacije, stotine tisuća branitelja planski su gurnute na marginu društva i poslane u prijevremene mirovine kako bi se ugasio svaki otpor dok se u mraku odvijala pljačka stoljeća. Oni koji nisu ušli u mirovinski sustav ostali su prepušteni surovom tržištu rada, na kojem su njihova disciplina i ratno iskustvo prepoznati tek kao jeftin resurs za bujajući sektor privatne zaštite.
Službena statistika razotkriva zastrašujući podatak: “Od oko 404 tisuće živućih hrvatskih branitelja, više od 51 tisuća njih nema ni mirovinu niti su u radnom odnosu, dok je više od 44 tisuće ljudi potpuno nevidljivo za sustav i gurnuto u sivu zonu čistog preživljavanja,” podsjeća Tomislav Čolak, čelnik udruga Kninske županije.
Tako je stvoren konačni, gorki paradoks naše jedine Hrvatske.
Dok sustav revno provjerava kreditnu sposobnost i tekući račun čovjeka koji je krvario za ovu zemlju samo da bi mu odobrio otplatu običnog bicikla na rate, ugovori vrijedni milijune potpisuju se u tišini.
Ljudi koji su devedesetih branili državne granice, gradove i tvornice danas za minimalne satnice i u iscrpljujućim smjenama stoje na ulazima stranih banaka, korporacija i privatnih parkirališta u centrima gradova.
Oni više ne čuvaju domovinu – oni na vratima ponizno čuvaju imovinu i mir onih koji su tu državu kupili za kikiriki, dok elita bezobzirno troši na luksuzna putovanja, ostavljajući iza sebe društvo u kojem je zakon prebrisao pravdu, a kapital progutao dostojanstvo.