Hajduk i Partizan igrali su utakmicu koju nikada nisu završili. Tog 26. rujna navijači su ušli na teren, zastava je gorjela, a prizor s Poljuda postao je jedan od simbola raspada Jugoslavije. No priča o Torcidi ne staje u toj snimci: nastavlja se imenima njezinih poginulih pripadnika, mimohodima u Kninu i pomoći ljudima u nevolji.
Partizan je vodio 2:0. Do kraja utakmice bilo je još vremena, ali nitko na Poljudu toga dana nije čekao konačan rezultat. Oko 73. minute navijači Torcide probili su se sa sjeverne tribine na travnjak. Igrači i suci povukli su se s terena. Ubrzo je s jarbola spuštena jugoslavenska zastava. Zapaljena je i, dok je gorjela, ponovno podignuta. Sa stadiona se orila pjesma „A sad adio”
Bila je srijeda, 26. rujna 1990. Utakmica Hajduka i Partizana više nikada nije nastavljena. Ali prizor s Poljuda nastavio je živjeti — na snimkama, u novinskim tekstovima i u sjećanju ljudi koji su u njemu vidjeli puno više od prekinutoga nogometnog susreta.
Zašto se pamti baš taj dan?
Hrvatska je već prolazila kroz dramatične političke promjene, a napetosti u Jugoslaviji bile su sve vidljivije. Nakon svibanjskih nereda na Maksimiru, stadioni više nisu bili samo mjesta sportskog suparništva. Na njima se glasno izražavalo ono što je društvo dijelilo i izvan tribina. Paljenje zastave na Poljudu zato je postalo snažan simbol odbacivanja Jugoslavije — čin koji se ne može razumjeti samo pogledom na semafor.
Do prekida je došlo dok je Partizan vodio, no tadašnji predsjednik Torcide Stipe Valenta poslije je rekao da je akcija bila dogovorena bez obzira na rezultat. Prema njegovu svjedočenju, unaprijed je bilo određeno tko će prekinuti utakmicu, a tko zapaliti zastavu. Taj je iskaz važan – događaj ne treba svoditi na bijes navijača zbog vodstva protivničke momčadi.
Partizanu je utakmica registrirana pobjedom 3:0, a Hajduk je kažnjen s četiri domaća susreta izvan Poljuda. Sportska je odluka bila jasna. Značenje onoga što se dogodilo na stadionu ostalo je predmet sjećanja, različitih tumačenja i emocija koje ni 36 godina poslije nisu nestale.
Torcida je starija od tog trenutka
No, Torcida nije nastala na valu političkih događaja 1990. Njezini počeci sežu u 1950. godinu, kada su je uoči važne utakmice Hajduka i Crvene zvezde osnovali zagrebački studenti, većinom Dalmatinci. Kroz desetljeća je postala jedan od najprepoznatljivijih dijelova Hajdukova identiteta – glas sa Sjevera koji prati momčad, ali se ne ustručava ni reći što misli.
Zato je i slika s Poljuda 1990. toliko snažna. Ljudi koji su dotad stajali iza svoga kluba toga su dana ušli u događaj koji je nadilazio klub. Povjesničar sporta Dario Brentin upozorava da nogometni incidenti nisu započeli raspad države ni rat – bili su izraz duboke krize koja je već postojala. Reći da je „Jugoslavija umrla na Poljudu” može biti upečatljiva metafora. Reći da je ondje počeo rat bilo bi povijesno netočno.
S Poljuda u obranu domovine
Kad je počeo Domovinski rat, pripadnici Torcide uključili su se u obranu Hrvatske. Neki su ranjeni, neki su poginuli. Nogometni leksikon Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža bilježi da su na spomen-ploči na sjevernoj strani Poljuda imena 27 poginulih pripadnika Torcide. Iza tog broja nisu „navijači” kao bezimena masa, nego 27 života i 27 obitelji koje su ostale bez svojih najmilijih.
Zbog njih spomen na Torcidinu ratnu ulogu zaslužuje više od usputne rečenice u tekstu o nogometu. Prije rata na tribini su bili zajedno. U ratu su neki od njih otišli braniti domovinu i nisu se vratili. Spomen-ploča na Poljudu čuva njihova imena ondje gdje ih je zajedništvo nekoć okupljalo.
Knin, sjećanje i solidarnost
Torcida i danas sudjeluje u obilježavanju Oluje u Kninu. U takvim danima posebno odjekuje sjećanje na hrvatske branitelje, među njima i na one čija su imena ostala zapisana na Poljudu.
No Torcidu se posljednjih godina moglo vidjeti i ondje gdje nije bilo ni utakmice ni obljetničkog govora. Nakon potresa na Banovini 2020. njezini su pripadnici prikupljali pomoć i odlazili pomagati stradalima. Ovoga kolovoza navijači Hajduka su u akciji za ljude pogođene požarima na omiškom području i za vatrogasnu opremu prikupili 25.227,50 eura. U rujnu je Torcida pokrenula pomoć i za Mišu Sabljića, navijača kojemu nakon teške ozljede kralježnice predstoje liječenje i rehabilitacija.
To su konkretni postupci, a ne samo velike riječi o zajedništvu. Ne brišu nijednu složenu ili spornu stranicu navijačke povijesti, ali pripadaju istoj priči i zaslužuju biti zabilježeni.
Na današnji dan sjećamo se kako je prije 36 godina gorjela zastava na Poljudu i kako je prekinuta utakmica Hajduka i Partizana. Sjećamo se i da iza imena Torcida stoje desetljeća ljudi i njihovih odluka – od tribine na kojoj su se okupljali, preko onih koji su život dali u obrani Hrvatske, do onih koji danas, kad nekomu izgori dom ili zatreba pomoć za liječenje, odluče ne okrenuti glavu.