Simbol okrutnosti tog dana postala je smrt dvanaestogodišnje Ivane Vujić
Iako je 3. rujna 1991. formalno bilo na snazi primirje, velikosrpske su snage taj dan pretvorile u jedan od najtežih dana u obrani grada. Iz tenkovskih i minobacačkih položaja u Staroj Tenji i Bijelom Brdu, uz potporu artiljerije s vojnog poligona “C” i dva vojna zrakoplova, JNA i srpska paravojska cijeli su dan gađale Osijek, ne poštedjevši ni stambene četvrti u samom središtu grada .
Prema svjedočanstvima i kasnijim analizama, napad je bio koordiniran s više strana grada – gađani su i položaji hrvatskih branitelja u Novoj Tenji, Sarvašu, Bilju i Nemetinu. Nakon što su JNA i srpska paravojska istog dana zauzeli Bilje na drugoj obali Drave, granatiranjem je oštećena i osječka crkva sv. Petra i Pavla, u narodu nazivana “katedrala”. Bilanca dana bila je razorna: poginulo je 12 branitelja i tri civila, ranjeno osam branitelja i devet civila.
Prva civilna i dječja žrtva rata u Osijeku
Simbol okrutnosti tog dana postala je smrt dvanaestogodišnje Ivane Vujić, prve civilne (i dječje) žrtve rata u Osijeku. Granata ispaljena iz “Bijele kasarne” pogodila je stan njezine obitelji na Vijencu Ivana Meštrovića; djevojčica koja se te jeseni trebala vratiti u sedmi razred poginula je na mjestu, dok su njezini roditelji teško ranjeni – majka je ostala trajni invalid, vezana uz kolica .
Daleko od osječke bojišnice, u okolici Slatine, srpske su snage istog dana počinile pokolj u selima Četekovac, Balinci i Čojlug, u kojem je ubijeno 24 Hrvata.
Napad od 3. rujna dogodio se u sklopu mnogomjesečne opsade Osijeka koja je počela već krajem srpnja 1991., a kulminirat će petodnevnim topničkim maratonom sredinom rujna te “posljednjim općim napadom” 5. prosinca iste godine . Prema kasnijim podacima Opće bolnice u Osijeku, u razdoblju od svibnja 1991. do srpnja 1994. u ustanovu je primljeno 5.222 žrtve rata, od kojih je 954 osobe podleglo ozljedama . Do kraja Domovinskog rata 1995. godine, u obrani Osijeka ukupno je stradalo 1.724 osobe – 1.327 branitelja i 397 civila