Tog su dana ugašena tri tri mlada hrvatska života: 18-godišnje Josipe Špoljarić, 17-godišnje Dubravke Špoljarić i tromjesečnog Ivana Špoljarića
U autokampu Grabovac 26. rujna 1991. godine ugašena su tri mlada hrvatska života: 18-godišnje Josipe Špoljarić, 17-godišnje Dubravke Špoljarić i tromjesečnog Ivana Špoljarića, koji se smatra najmlađom žrtvom Domovinskog rata.
U autokampu su tada bili smješteni prognanici iz okolnih sela, među njima žene s malom djecom i starije osobe. Oko 18:30 sa srpskih položaja na brdu Višnjevači iznad Smoljanca ispaljeni su projektili prema kampu. Jedan je pogodio paviljon “Jelena”, gdje su se nalazili prognanici. U napadu je, osim troje ubijene djece, teško ranjeno još osam osoba.
Trenutak u kojem je izgubila sina
Ivanova majka Petra za 24sata prisjetila se trenutka u kojem je izgubila sina.
“Bila sam sa svojim Ivanom sama u sobi i držala ga na rukama. Nije spavao, veselo me gledao znatiželjnim okicama. U jednom trenutku čula sam zvuk granate. Geler je doletio i pogodio ga dok mi je bio na rukama. Drugi je pogodio mene. Dok sam ležala na podu, bespomoćna, znala sam da je mrtav, da mu nema spasa“, prisjetila se Petra Špoljarić.
Nakon što je vidjela da joj je dijete poginulo, Petra je pomislila na starijeg sina Rafaela, koji je tada imao godinu i pol.
“Vidjevši da mi je dijete mrtvo nisam više razmišljala hoću li i ja poginuti ili ne. No onda sam se sjetila starijeg sina, Rafaela koji je imao samo godinu i pol. Mislila sam: ako se meni nešto dogodi, kako će on tako malen bez majke? Na sreću, on je s mojom svekrvom otišao u Rakovicu, gdje je živjela njezina sestra. Inače bih i njega izgubila“, rekla je Petra, koja je u napadu teško ranjena u nogu.
Očevi za vijest saznali putem radija
Petra je s Ivanom bila u paviljonu “Jelena”, u kojem su bile i Josipa i Dubravka. Očevi poginule djece u trenutku napada nalazili su se u Korani, gdje su čuvali svoje domove. Tužnu su vijest čuli tek sljedećeg jutra oko šest sati, putem radija.
Petra, koja je tada imala 26 godina i koja je krajem kolovoza bila prognana iz svojega sela, iste je večeri s ostalim ranjenima prevezena u bihaćku bolnicu. Unatoč liječničkoj zabrani, sljedećeg se jutra odlučila vratiti kako bi ispratila sina na posljednji počinak.
“Jedva sam hodala, ne znam zapravo kako sam uopće hodala, ali morala sam ga doći ispratiti. Za ruku sam držala Ivanova starijeg bracu Rafaela. Znate, upravo je taj mali Rafael, koji je sada veliki momak i ozbiljan čovjek od gotovo 30 godina, dobio sina. Moj unuk sada ima tri mjeseca“, rekla je Petra.
Dugotrajni stres i posljedice
Petra je kasnije dobila još jednog sina, Luku, kojeg je rodila 1995. godine.
“Ivana mi nitko nije mogao zamijeniti. To je bila moja voljena beba koja mi je umrla na rukama, ali kad se Luka rodio, bilo mi je malo lakše. Nekako misli zaokupiš drugim stvarima“, rekla je.
Njezin suprug Milan, hrvatski branitelj, pripadnik Rakovačke bojne i sudionik operacije Oluja, umro je prije sedam godina od raka. Imao je 51 godinu. Petra smatra da je dugotrajni stres ostavio posljedice.
Nedaleko od ceste D1 2017. godine podignuto je spomen-obilježje djeci ubijenoj u autokampu Grabovac. Na mjestu njihova stradanja danas se čuva uspomena na Josipu, Dubravku i Ivana Špoljarića.