Rat u Hrvatskoj spremao se duže vremena, a 1989. godina bila je godina prepuna uzavrelih emocija i događaja koje Hrvati nisu očekivali, a većina nije vjerovala da će se pretvoriti u prvi rat u Europi nakon Drugog svjetskog rata, iako nikada nije bio službeno proglašen.
Nakon smrti Josipa Broza Tita bilo je jasno da ništa više neće biti isto. Upravo 1989. godina bila je godina začetaka pobune Srba u Hrvatskoj. Godina je to u kojoj se na Plješivici pokraj Samobora sastao inicijativni krug Hrvatskog demokratskog zbora, iz kojeg je izrasla Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). Samo mjesec dana poslije albanski rudari u Trepči na Kosovu započeli su štrajk zahtijevajući autonomiju Kosova prema Ustavu iz 1974.
Beograd je odgovorio velikim protualbanskim prosvjedom. “Događanje naroda” organizirano je istodobno i u Kninu, gdje su Srbi prosvjedovali zbog navodne suradnje hrvatskih i slovenskih političara s “albanskim separatistima”. Sve to urodilo je ukidanjem statusa autonomnih pokrajina Vojvodini i Kosovu, što je izazvalo velike nemire na Kosovu.
I dok su na Kosovu prosvjedovali u Zagrebu je održana Osnivačka skupština Hrvatsko socijalno-liberalnog saveza (HSLS), prve opozicijske stranke u Hrvatskoj osnovane nakon II. svjetskog rata. Za prvog predsjednika Savjeta HSLS-a izabran je Slavko Goldstein. Ni mjesec dana poslije, nakon policijske zabrane osnivačkog skupa u hotelu Panorama (15.VI.), u prostorijama NK Borac na Jarunu utemeljena je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), za čijeg predsjednika je izabran umirovljeni general JNA i povjesničar dr. Franjo Tuđman.
No, Srbi nisu mirovali. Kod crkve Lazarice na Kosovu polju kraj Knina, vjersko slavlje pretvorilo se u politički skup Srba iz Hrvatske i drugih republika.
Bio je to skup na kojem su dominirala četnička obilježja i velikosrpske parole – ‘Ovo je Srbija,’ ‘Ne damo te zemljo Obilića, ne damo te bez krvoprolića’ i druge, slične ovim. Predsjedništvo Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (CK SKH) i Predsjedništvo SR Hrvatske, oštro su osudili iskazivanje srpskog nacionalizma i zatražili kažnjavanje odgovornih. Uhićeno je 14 mitingaša, što je u Beogradu iskorišteno za propagandu s porukom da Srbi u Hrvatskoj nemaju nacionalnih prava.
Povijesna događanja odvijala su se i u Europi u kojoj je te iste godine u studenom srušen Berlinski zid. Bio je to početak kraja komunizma u Europi.
Slovenija se baš nekako u to vrijeme zamjerila Srbiji zabranivši javna okupljanja kako bi spriječila održavanje najavljenog srpskog mitinga u Ljubljani. Srbi su odgovorili pozivajući na prekid svih veza sa Slovenijom – gospodarskih, kulturnih i svih ostalih.
Na XI. kongresu Saveza komunista Hrvatske (SKH) zatraženo je ukidanje demokratskog centralizma i uvođenje višestranačkoga političkog sustava te održavanje slobodnih izbora u kojima je Jugoslavija bila zamišljena kao zajednica (federacija) suverenih republika.
Tog Božića vjernicima su iz vlasti po prvi puta čestitali Božić.
Burna ’90-ta
Nemiri su se nastavili i sljedeće, 1990.-te godine, a mitinzi Srba dodatno su zaoštravali političku situaciju u Hrvatskoj. U Kninu je osnovana Srpska demokratska stranka (SDS), čiji je program predviđao novu upravnu i regionalnu podjelu SR Hrvatske, a njezin predsjednik bio je psihijatar Jovan Rašković.
Samo par dana kasnije osnovana je (zapravo obnovljena) Hrvatska stranka prava (HSP), pod vodstvom Dobroslava Parage i Ante Paradžika.
Dogodili su se i prvi višestranački izbori na kojima je uvjerljivo pobijedila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ).
Da su odnosi između Srba i Hrvata postali još zategnutiji pokazalo se na utakmici Dinamo – Crvena zvijezda u Zagrebu koja je prekinuta zbog velikih nereda na stadionu i sukoba između hrvatskih i srpskih navijačkih skupina.
Samo desetak dana poslije, prema nalogu Saveznog sekretarijata za narodnu obranu (SSZNO) iz Beograda, Hrvatskoj je oduzeto naoružanje Teritorijalne obrane (TO) i smješteno u skladišta JNA. Procjenjuje se da je u skladištima TO na području Hrvatske bilo oko 200.000 pušaka raznih tipova, oko 1400 minobacača raznih kalibara, oko 10.000 ručnih bacača, oko 500 protuoklopnih raketnih sustava, veliki broj topova i velike količine minsko-eksplozivnih sredstava i vojne opreme. Hrvatska je sačuvala samo ono što se nalazilo pod izravnom kontrolom hrvatske izvršne vlasti – oko 9000 cijevi raznih kalibara. Slovenija je uspjela zadržati oko 30% oružja svoje TO.
Da se neće smiriti Srbi u Hrvatskoj su pokazali kada je Skupština općine Knin donijela odluku o osnivanju tzv. Zajednice općina sjeverne Dalmacije i južne Like, kojoj mogu pristupiti i druge hrvatske općine sa srpskim stanovništvom. Ustavni sud SRH poništio je tu odluku.
I dok je prva višestranačka hrvatska Vlada iz naziva države uklonila pridjev “socijalistička” te utvrdila novi, povijesni, grb i zastavu, Srbi su nastavili održavati mitinge. Ovaj puta bio je to miting u Srbu na kojem je osnovano tzv. Srpsko nacionalno vijeće i donijeta Deklaracija o suverenosti i autonomiji Srba u Hrvatskoj.
Dok se Hrvatska pripremala i održavala tečajeve za nove hrvatske redarstvenike („Prvi hrvatski redarstvenik”), formirajući u MUP-u RH prvu brigadu policije s oko 1700 pripadnika, Srbi su na području Knina, Benkovca i Obrovca započeli “balvan revoluciju“. JNA je jasno stala iza srpskih pobunjenika te spriječila helikoptere hrvatske policije da dođu do Knina. Već sljedeći dan Srbi su u Gračacu, Obrovcu, Benkovcu, Korenici i Donjem Lapcu napali policijske postaje. Pojava naoružanih građana srpske nacionalnosti uoči nelegalnog “referenduma o srpskoj autonomiji”, navela je Ministarstvo unutarnjih poslova RH da preuzme oružje namijenjeno pričuvnom sastavu MUP-a RH u policijskim postajama u Dalmaciji i Lici.
Srpskim ekstremistima to je poslužilo kao neposredan povod za proglašenje “ratnog stanja”. Tako su 17. kolovoza 1990. naoružani Srbi zaposjeli prometnice na kninskom području, a balvanima i kamenjem zapriječili glavne prometnice iz unutrašnjosti Hrvatske prema Dalmaciji. Od kraja rujna pojačala su se teroristička djelovanja srpskih ekstremista u Hrvatskoj: diverzije, krađe, preuzimanja oružja iz skladišta JNA, oružani napadi na hrvatske policajce i civile. Napade na policijske postaje na Banovini predvodili su lokalni ekstremisti te četnici i kriminalci pridošli iz Beograda.
SPECIJAL CRONIKE.HR Ovako su izgledali dani koji su prethodili najkrvavijoj bitci Domovinskog rata
Početak stvaranja Hrvatske vojske
Hrvatsko političko vodstvo dodatno je zabrinjavala činjenica da je dio policajaca srpske nacionalnosti nelojalan prema novoj hrvatskoj vlasti. Veliki problem predstavljao je veliki postotak zaposlenih Srba i Jugoslavena u MUP RH-a. Naime, iako je njihov udio u broju stanovnika Hrvatske tada bio manji od 15 posto, postotak zaposlenih u MUP-u RH bio je čak 50 posto.
Hrvatska vlast odlučila je primati nove ljude hrvatske nacionalnosti, dok već zaposlene Srbe nije otpuštala.
5. kolovoz 1990. godine ostat će upamćen kao dan kada su u Zagrebu u Policijskoj akademiji ustrojene prve dvije bojne, odnosno 16 satnija, od ukupno 1698 pripadnika polaznika tečaja Prvi hrvatski redarstvenik. Prvi zapovjednik tečaja bio je Ivan Krmpotić, kojega je ubrzo zamijenio njegov dotadašnji zamjenik Marko Lukić.
Hrvatski redarstvenici okupljeni su u hrvatsku obrambenu postrojbu i krenuli u izvršenje vojno-redarstvenih zadaća kako bi se suprotstavili započetoj srpskoj pobuni na području Hrvatske.
Pripadnici postrojbi Prvog hrvatskog redarstvenika bili su jezgra formiranja Antiterorističke jedinice Lučko, Jedinice za posebne namjene Rakitje, vojne policije na Tuškancu te ostalih specijalnih postrojbi MUP-a i prvih postrojbi ZNG-a. Tijekom Domovinskog rata poginulo je ili nestalo 103 prvih redarstvenika (Izvor: udruga Prvi hrvatski redarstvenik)
MUP RH nastavio je obuku novih policajaca te započeo s ustrojavanjem nekoliko novih postrojbi za posebne namjene jačine bojne. Tako je početkom rujna 1990. godine popunjena Antiteroristička jedinica Lučko, a u listopadu su ustrojene jedince za posebne namjene: Tuškanac, Rakitje i Valbandon (Pula).
Naredbom ministra unutarnjih poslova, Ivana Vekića, 15. studenog 1991. posebne jedince policije preustrojene su u Specijalne jedinice policije koje su tada brojile 2620 pripadnika. Postrojbe spacijalne policije istaknule su se u borbama u Pakracu, Plitvicama, Borovo Selu, Vukovaru, Banovini, Glini, Petrinji, Dalju, Gospiću, Šibeniku i Dubrovniku, a posebnu ulogu imale su u vojno redarstvenim operacijama Maslenica, Medački džep, Bljesak i Oluja.
U Domovinskom ratu sudjelovale su sljedeće Specijalne jedinice policije MUP-a RH: Antiteroristička jedinica (ATJ) Lučko, Zrakoplovna jedinica Lučko, Poskoci (PU Zadarska), Omege (PU Bjelovarsko – bilogorska), Grom (PU Karlovačka), Orao (PU Osječko baranjska), Krpelj (PU Vukovarsko – srijemska), Šimini anđeli pakla (PU Brodsko – posavska), BATT (PU Splitsko – dalmatinska), Jastrebovi (PU Šibensko – kninska), Osa (PU Sisačko – moslavačka), Ris (PU Sisačko – moslavačka), Barun (PU Krapinsko – zagorska), Tigar (PU Ličko – senjska), Rode (PU Varaždinska), Ajkule (PU Primorsko – goranska), Grof (PU Dubrovačko – neretvanska), Alfa (PU Zagrebačka), Bak (PU Istarska), Delta (PU Vukovarsko –srijemska), Trenk (PU Požeško – slavonska), Ban (PU Koprivničko – križevačka), vod Zebre Brodsko –posavska), vod Požega (PU Brodsko – posavska), vod Našice (PU Osječko – baranjska).
Antiteroristička jedinica Lučko
ATJ Lučko bila je prva oružana jedinica za posebne namjene hrvatske Vlade i kao takva postala temelj za ustrojavanje daljnjih postrojbi specijalne policije.
Osnovne zadaće te postrojbe bile su borba protiv terorizma i uspostavljanje reda i mira u područjima zahvaćenim borbenim djelovanjima, a postrojba je, također, osiguravala predsjednika i druge visoko pozicionirane pripadnike hrvatske vlade.
ATJ Lučko se proslavila oduzimanjem oružja JNA, kao i naoružavanjem i obučavanjem postrojbi koje su postale temelj stvaranja Hrvatske vojske. Od njezinog osnutka, kroz postrojbu je prošlo 350 pripadnika, a 14 pripadnika poginulo je u borbenim djelovanjima dok su 52 pripadnika teško ranjena.
Od Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje do Tigrova
Jedinica za posebne zadatke Rakitje brojala je oko 450 ljudi koji su dolazili s tečaja Prvi hrvatski redarstvenik. Prvi zapovjednik ove jedinice bio je Darko Rukavina, kojega je kasnije naslijedio Josip Lucić. Jedinica Rakitje po snazi je bila ekvivalent pješačkoj bojni i sastojala se od pet satnija. Postrojba se cijelo vrijeme popunjavala novim ljudstvom koje je usavršavalo svoje sposobnosti za izvršavanje najsloženijih borbenih akcija.
Postrojba se iskazala u borbenim zadaćama, a sudjelovali su u borbama za Pakrac, Plitvice, na Ljubovu. Pripadnik Jedinice za posebne zadatke Rakitje bio je i Josip Jović, prvi poginuli branitelj u Domovinskom ratu
Osnivanjem Zbora narodne garde, pripadnici ove postrojbe, popularno nazivane “Tigrovi iz Rakitja” postali su “Tigrovi” 1.A brigade ZNG-a.
Osnivanje Zbora narodne garde
Prema odluci predsjenika dr. Franje Tuđmana 22. travnja 1991. godine osnovan je Zbor narodne garde (ZNG). Osnovane su četiri djelatne brigade, i to u Zagrebu, Sisku, Osijeku i Splitu.
30. srpnja 1991. godine osnovano je i Zapovjedništvo ZNG-a na čelu s generalom Martinom Špegeljom.
Embargo na oružje Hrvatsku je doveo u situaciju da je nedostajalo naoružanja i vojne opreme te je od djelatnih brigada ZNG-a samo 1. brigada ZNG-a bila popunjena ljudstvom, naoružanjem i opremom.
Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora.
