Studeni je mjesec u kojem Vukovarci utonu u svoju bol prisjećajući se bolnih trenutaka, nevjerojatnih muka koje su prošli tijekom pada Vukovara i u logorima, no svu tu bol zasjenjuje ona teža – spoznaja da posmrtni ostatci člana obitelji leže zakopani tko zna gdje i kako. I obitelj Patko iz Vukovara proživljava ovu tešku agoniju želeći tek jedno, pronaći oca i muža Stjepana Patko i dostojno ga pokopati. Zapalit mu svijeću na posljednjem počivalištu.
Iako sam svjesna da oni koji traže svoje nestale s njima žive svaki trenutak, uvijek se bojim buditi bolne uspomene kada ih zamolim da podijele svoju bol sa svima koji će pročitati ovaj tekst. No, kada ih slušam postajem svjesna kako je za njih i ovo nada da će netko tko zna gdje su posmrtni ostatci njihovih voljenih osjetiti potrebu da olakša svoju savjest i barem anonimno dati informaciju koja će ih dovesti do njihovog zadnjeg počivališta.
Snježana i Manda Patko, kćer i supruga Stjepana kojega je Boro Krstić, čovjek kojega su poznavali, na Veleprometu odveo na ispitivanje s kojega se nikad nije vratio, s istim žarom traže njegove posmrtne ostatke kao i prvog dana. Promijenili su se jedino osjećaji prema zločincima koji su možda upravo ljudi koje poznaju i pored kojih često prođu vukovarskim ulicama. Njih više Snježana i Manda ne mrze, ne očekuju ni kaznu za njih, samo žele zapaliti svijeću na grobu u kojem će konačno dostojno biti pokopane Stjepanovi posmrtni ostatci.
Kako ste živjeli prije rata
Snježana Patko (Dalje u tekstu S.P): “Kao i svi ostali. Završila sam fakultet, zaposlila se odmah poslije fakulteta, imala sam dobar posao u Vutexu. Radila sam jedno dvije godine kao pogonski inžinjer i nakon toga se zaratilo.”
A, kako su prije rata živjeli mama i tata?
S.P.:”Živjeli su dosta skromno. Tata je bio dosta šutljiv, samozatajan. Bio je brižan. Imali smo jedan normalan život, kako kažu srednji stalež. Imam i sestru i ona je živjela s nama, a ’95 je odselila u Australiju.
Mama je, inače, iz Slavonskog Broda, a tata je rodom iz Osijeka. Tata je s roditeljima doselio u Vukovar za boljim poslom i boljim životom i tu su kupili kuću. A mama je završila zanat u Slavonskom Brodu i došla je ovdje raditi u trikotažu. Upoznali su se u gradu, svidjeli se jedno drugom i na kraju se vjenčali.”
Kakav je Stjepan bio kao otac?
S.P.: “Nije previše pričao, nije previše pokazivao pozitivne ili negativne emocije. Bio je brižan otac i skrbio je o obitelji. Takav mi je ostao u sjećanju.”
U Vukovaru je prije Domovinskog rata bilo dosta miješanih brakova i ljudi su se slagali bez obzira na nacionalnost.
S.P.: “Istina je, išli smo jedni kod drugih na Uskrs, na Božićne svetkovine, kad je bila njihova zvali su nas kod sebe. Družili smo se i kao susjedi. Ali, eto dogodilo se to što se dogodilo.”
Jeste očekivali da će to tako završiti kada je počelo?
S.P.:”Ne, nisam. Prvi prelet aviona kad je bio, kad su naši dečki sa silosa srušili dva aviona imali smo baku koja je bila nepokretna. Imala je moždani udar. Tata je bio na položaju, a mi smo izašli napolje i sirene su počele svirati, avioni su prelijetali nama iznad glave, a nismo imali podrum u svojoj kući, već smo išli prijeko kod susjeda u njihov podrum i moja mama je baku vukla na leđima i trčala preko ceste pod uzbunom. Avioni su nam letjeli iznad glava i prva pomisao mi je bila neće me valjda moja vojska ubiti. To je tada u vrijeme Jugoslavije bila naša vojska.
Tata je pristupio obrani odmah od početka kad se počelo stražariti po ulicama, kad su oni krenuli s barikadama. Mi smo to zvali punkotovi. Na svim cestama i raskrižjima su se pravili punktovi i tu se dežuralo da ne bi netko uletio i bacio bombu na neku kuću.
Nije vam bilo čudno kada su oni počeli odvoditi svoju djecu i žene u Srbiju?
S.P.: “Pa, jeste, bilo je čudno. Nama je to bilo nerealno. Po noći prolaze auti s prikolicama, mali kamiončići, nema ovog, nema onoga… Dosta je to rano počelo. Ja sam na poslu kao inžinjer radila među njima voditeljima proizvodnje, pa sam jednom rekla: “Ne mogu vjerovati da ti danas piješ samnom kavu, a noćas seliš svoju obitelj i meni ne govoriš bježi Snježana bit će rata”. Čak sam prišla jednom Srbinu koji je bio noć prije na punku i pitala ga “što si ti radio noćas na punktu”. I onda je on mene prijavio šefu da sam ja nacionalista i tad sam bila smijenjena s mjesta voditelja proizvodnje i prebačena na mjesto kontrolora. Nije dugo prošlo i prestala sam raditi jer je postalo preopasno.”
Kako je došlo do toga da je nestao Vaš tata?
S.P.: “Mama i tata i nepokretna baka ostali su zadnji u našoj ulici, jer se nisu mogli tu noć povući s ostalima zbog bake. Sutradan se probila vojska JNA i četnici zajedno i našli su ih u podrumu i našli su tati oružje. To je bilo 08.11. Tu se našao jedan domaći koji je otprije znao moju susjedu i znao je da ta susjeda tu živi gdje su njih zarobili i raspitao se za nju i rekao je vojnicima i četnicima ‘nemoj da mi nitko dira ovih troje ljudi’. Nakon toga su ih odveli u obližnju školu na ispitivanje i tamo su ih ispitivali i maltretirali psihički i fizički. Tati su htjeli rezati prste jer su mu našli metke. Mama je sve to gledala. Onda su ih odveli u Velepromet i tamo su ih smjestili u hangare. Drugi dan su tatu odveli na ispitivanje i više se nije vratio.”
Sjećate li se tog dana kada su Vam u podrum upali četnici i vojnici JNA?
Manda Patko (u daljenjem tekstu M.P.): “Jako dobro. To su neizbrisive slike i umrijet ću s time. Čuli smo da netko lupa i muž i ja smo izašli iz podruma s podignutim rukama. Svekrva je još ostala u podrumu. Tu nas je jedan odmah htio ubiti, ali mu je jedan mladi vojnik odmaknuo pušku i rekao ‘ljudi su digli ruke gore, nemoj da pucaš’. Dovela ih je grupa Vukovaraca, četnika. Grozno vam je kada vidite da pred vama stoji četnik u četničkoj uniformi sa šubarom na glavi, brada do pupka, naoružanje oko pojasa, bombe i kama mu visi i zolja na ramenu. Jednostavno da vam se digne kosa na glavi. Ali, ja se jednostavno nisam bojala. Što Bog dragi da. Mene su samo vjera i dragi Bog spasili.
Onda su se raspitivali koja je čija kuća. Vukovar je imao 24 nacije, svega je bilo i svi smo dobro živili. Ovi koji su išli po kućama došli su pljačkati.
Mog muža su maltretirali, skidali su mu odjeću, tražili pištolj. Onda je jedan iz Valjeva što je bio u legiji stranaca rekao da idemo za stol da nas strijeljaju. Mi smo stali, ruke gore i gledaš u onaj obarač puške da bi samo pritisnuo da nas može ubiti, jednostavno se tada mozak zablokira, na ničeg nisam mislila. Onda je naišao jedan koji je rekao da je oficir JNA i posvađao se s njim i rekao mu da nas vodi na Velepromet. Ja sam inzistirala da povedu i moju svekrvu i onda smo skinuli s tavana nosila i ponijeli je. Došli su autom po nas i u autu je bilo provociranja. Jedan nam je govorio da smo gamad, da nas treba poklati…
Kada smo došli na Velepromet muž je odmah išao na ispitivanje i ubrzo se vratio. Rekao mi je da će doći po njega u pola 7 da ide u vojarnu na ispitivanje. I točno u pola sedam došao je čovjek s čijim sam roditeljima radila, Boro Krstić. Njega su odabrali da nas čuva u toj sobi. Bio je pod oružjem i rekao mu je samo da dođe da idu. Neki kažu da ga je on ubio, ali ja mislim da nije. On je izveo moga muža i brzo se vratio. Njega (Boru Krstića) su više puta ispitivali on je rekao kako je bio mrak i da ne zna kome je predao mog muža. Oni se još uvijek boje.
Uglavnom, moj suprug i ja se nismo ni pozdravili kako treba, a on je tada otišao i nikad se više nije vratio. Nema ga ni dandanas. A, svekrvu su mi dovezli negdje oko pet sati na Velepromet na nosilima. U Veleprometu smo prespavale dvije noći i u nedjelju ujutro je došla prozivka ‘idemo iz Vukovara’. Rekli su nam da idemo na razmjenu. Ja sam onda stavila svekrvu na leđa i nosila je preko cijelog dvorišta Veleprometa do autobusa. Vodila su nas trojica rezervista i razgovarali su s vozačem koji je rekao kako ujutro mora Šešeljevce voziti na Velepromet.”
Jesu li Vas i ostale žene mučili na Veleprometu?
M.P.: “Nas desetak koje smo bile u baraci nisu, ali ove koje su bile u hangarima izvodili su noću, mučili i silovali i tko zna što su sve radili. Tu je bila galama, pucalo se cijelu noć…
A logor u Begejcima?
M.P.: “Bilo je s nama 11-tero djece, bila je jedna beba od 8 mjeseci s majkom. Njih su ostavili u Bečeju u Crvenom križu, a nas su ostavili u Begejcima. Kad sam vidjela gdje smo došli nije mi bilo jasno da tako nešto doživiš u 21. stoljeću. Imao si sve – i kuću i djecu i auto i siguran posao – i sad ovako nešto doživiš. Ja sam u logor došla u trenirci i ljetnim cipelama i takva sam izašla iz logora. Stvarno nam je bilo grozno, ali nije me bilo strah.
Kad su nas doveli u tu štalu u Begejcima na podu je bilo centimetar slame. Ljudi su sjedili tu, a ja sam zamolila jednog čovjeka mogu li se spustiti iza njega i nasloniti svoja leđa na njegova da se malo ugrijem. On je rekao nema problema. Bilo je jako hladno, bio je 11 mjesec. Onda su nam sutradan donijeli još slame i donijeli nam cerade i ‘konjske’ deke. Najgore je što je u slami bilo miševa. Ležiš i gledaš kako preko žena pretrčavaju miševi.
Nismo smjeli pričati. Kada su dovezli Borovčane, bila je puna hala ,nas preko 500-600. Bilo nas je 37 žena.
Kada su njih dovezli onda smo mi morali ležati pokriveni s tim dekama preko glave da ne vidimo kako oni tuku te dečke koje su dovezli u logor. Grozota, što da vam kažem.”
I Vi ne odustajete od traženja muža?
M.P.:”Ne. Ja znam da ga možda nikad neću naći, jer ima onih koji se nikada neće pronaći kao i za vrijeme svakog rata što su ljudi nestajali i tek sada nekima kosti pronađu. Ali, ja se nadam da ću ipak pronaći svog supruga. Ako ja ne pronađem, moja unuka kaže ‘bako ne sekiraj se, ja ću didu tražiti dok ja budem živa, ako ga ti ne nađeš. Mi svi živimo u nadi koji svoje tražimo. Nama nije lako, mi još uvijek živimo u ’91. godini.”
S.P.:”Ja sam tražila svaku informaciju koju sam mogla dobiti od bilo koga. Svaku informaciju, i onu najmanju, ja sam išla provjeravati. Prvo sam saznala da je viđen u Negoslavcima u radnom logoru, pa da je viđen u Srijemskoj Mitrovici, da ga je tamo vidjela jedna naša susjeda kad su išli u špaliru jedni prema doktoru, drugi od doktora. Svaka takva informacija bila je iskra nade. Međutim, ništa od toga. U početku smo se nadali da ćemo ga naći živog, a onda, kako je vrijeme odmicalo nada da je živ nestala je. Da je živ, tata je bio snalažljiv i našao bi načina da se javi.
Ja sam isto, kao i mama, u udruzi “Vukovarske majke” i u Savezu udruga, gore komuniciramo s Ljiljanom, pokušavamo doći do informacija, čak “maltene” molimo da onaj tko zna kaže, međutim, nikakve informacije više ne dolaze do nas.
Čovjek koji ga je izveo iz Veleprometa na to ispitivanje s kojegeg se nije vratio, Boro Krstić, bio je naoružan tada kada ga je izvodio, prijavljivan je policiji. Bio je ovdje tri puta na ispitivanju, međutim on kaže da se ne sjeća, ne zna kome ga je predao. Više mi nije toliko bitno hoće li netko kazneno odgovarati za nešto što je napravio, želim samo da se smiri cijela moja obitelj, da nađemo njegove ostatke ako je ubijen i sahranjen. Da ga negdje dostojno pokopamo, da imamo gdje svijeću zapaliti.”
Nose li godine olakšanje ili je još uvijek isto teško?
S.P.:”Jednako teško i još teže možda. Pogotovo sad. Kad dođe taj 11. mjesec to je raspad zdravog uma. Sve se pretvori u bol, u sjećanja, osjećaj težine. Cijeli grad potone u tu tugu. Najveća mi je bol što nemam gdje zapaliti svijeću. A, onda me muče misli jesu li ga mučili, što su mu radili, jesu li ga odmah ubili…sto pitanja i sto potpitanja.
M.P.: “Što sam starija sve mi je teže. Kad sam ostala bez muža i kada je rat još trajao i progonstvo ja sam se posvetila djeci, unucima i kćeri, normalno, ali sam se posvetila i udruzi. Ja sam u udruzi Vukovarskih majki, tako da sam aktivna već 20 i kusur godina. Nisam ja ništa zaboravila, ni rat, ni svog muža, ni svoju svekrvu koju sam njegovala za vrijeme rata, ni logor, ni progonstvo, ali sve sam to nekako lakše podnosila. Ali, kad ostarite i ostanete sami onda je sve to teže. Teže podnosim. A, i bolest me uhvatila nakon svega što sam proživjela. Svega sam ja proživjela – rat u Vukovaru, prijetnju strijeljanjem, mjesec dana logora u Begejcima, izgubila muža, bila na razmjeni, u progonstvu, morala dokazivati identitet … ali život ide dalje.
S.P.:”Mi živimo … ja ne bih to nazvala život u Vukovaru, već sutrpljenje. Koliko god se to smirilo i te silne godine prošle, još uvijek se osjeća veliki, veliki jaz između Hrvata i Srba u Vukovaru. I to ne samo nas stradalnika, već općenito. Ne može se izbrisati nešto što se dogodilo. Oni svoju djecu ne daju u hrvatske vrtiće, znači djeca se odvajaju već od malih nogu. Mi smo tu od ’99. godine i još uvijek su tu hrvatski kafići, srpski kafići, isto tako i male trgovine. Mi prolazimo jedni pokraj drugih kao da ne postoje. Ja ne mogu reći da nema, sretala sam i moje poznanike prije rata s kojima sam radila, koji pozdrave. Ima i onih koji kažu da su Hrvati pravoslavne vjere, oni koji su branili Vukovar. Recpect. Moj recpect. Za mene su iznad i nekih drugih. Jer, tu je i poštivanje i uvažavanje i bez problema ću otići u njihovu kuću.
Srećem i one koji su okrvavili ruke. Prođem kraj njega kao da ne postoji. Nema mržnje više. Možda je bila prije mržnja i ogorčenost i rekla bih ti i ovo i ono, sad jednostavno ne postoje više. Ljudi su umorni već od svega.”
Jeste li ogorčeni?
M.P.:”Jako. Mislim da se na početku moglo puno više napraviti u potrazi za nestalima. Sada je puno godina prošlo. Imamo sada stvarno dobar tim, a ono što me posebno iznenađuje su doktorice koje sada idu na Mirogoj, otvaraju te sanduke, te kosti i onda na svakom ima ono NN, uzImaju podatke gdje su pronađeni, pa se ide pokušavati ponovno identificirati. Ako su tu bile dvije osobe u jednoj grobnici, idu još kopati kako bi možda pronašli još koju osobu.”
Znači, ipak se tim ministra Tome Medveda trudi?
M.P.:”Jako se trudi i jako puno rade i žene koje tamo rade su mlade, ali školovane i stvarno znaju raditi. I rade. Bilo je od početka i onih koji su radili, ali nisu smjeli dalje.”
VEZANO:
- Sandra Rapčak: “Rat, nažalost, za nas koji smo sve to prošli, koji je izgubio nekog i tko još traži nekog, nije gotov.”
- Nemanja Savanović: “Moja baka nije dočekala da pronađu njenog sina. U Negoslavcima postoji zavjet šutnje i ne možeš im ništa”
- Tri generacije boli vukovarske obitelj Korač: Djed i otac Igora Korača mučeni su u logoru, ali on ne želi osvetu – samo pronaći djeda
Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora.
