U Maloj dvorani Lisinski danas je održana komemoracija za čovjeka koji je jedinstvenom i neponovljivom bojom glasa udahnuo dušu u pjesme Parnog valjka čiji je bio frontmen, Akija Rahimovskog.
Za nas je bio čovjek uz čije smo se pjesme zaljubljivali, plakali nakon raskida, plesali i živjeli pravi hrvatski rock’n’roll. Aki je bio poseban. Kada bi stupio na scenu, proživio bi svaku pjesmu koju je otpjevao, a čak i nakon laganog moždanog udara nije odustao – pjevao je.
A, tu silnu energiju koju je imao prenosio je na sve koji su prisustvovali koncertima Parnog valjka čije su pjesme pričale priče svih nas iz nekog razdoblja života. Jednostavan, nevjerojatnog glazbenog talenta, a opet skroman znao je uvijek sačuvati svoj privatni život i rečenicom “privatno neka ostane privatno” izazivao je čak i poštovanje novinara kojima je posao ulaziti u tuđe živote.
Jučer je uz glazbu i suze pokopan, a danas je za njega održana komeracija na kojoj su se prisjetili njegovog života oni koji su ga najbolje poznavali.
“Oni koji ga znaju bolje nego ja rekli su da je vjerojatno bio najbolji čovjek kojeg su upoznali u životu,” rekao je Nikša Bratoš.
Njegovi kolege i prijatelji prisjetili su se i trenutka kada se na zagrebačkom kolodvoru iskrcao s jednom torbom. “Nije bilo kvarta u Zagrebu u kojem Aki nije bio u nekom podstanarskom stanu, stekao je prijatelje u svakom tom kvartu. I evo ga, došao je s jednom torbom na kolodovor i sad počiva u Aleji velikana u Zagrebu.”
“Došao je u Zagreb naoružan samo smješkom i tim smješkom razoružao sve,” rekao je jedan od Akijevih prijatelja, dodajući kako je postao Zagrepčanin, ali u sebi je zadržao svoje Skoplje.”
Dugogodišnji Akijev prijatelj i suradnik Husein Hasanefendić Hus, jučer se od Akija oprostio kroz suze, a danas ga se prisjetio dirljivim riječima:
“On je bio vrlo često kamenčić u mojoj cipeli, puno mojih bora je zbog njega, ali puno veći dio toga je bio da mi je ispunjavao dušu i srce. Sudbina ovakvih zvijezda je da odu u ovakvim megaeksplozijama, tko je njega mogao zamisliti kao starčića na klupi“
“Njegova sudbina je da ode na ovakav način, možda na bini, što bi bila drama, a njega bi to veselilo. On gore ima bend.Naš prvi basista Zlatko Milsić Fuma, naš prvi bubnjar Srećko Antonijoli, Ras, Dujmić je surađivao s nama na klavijaturi. Gore ima dobre mjuze sad,” rekao je Hus.
I upravo tako, Aki će u sjećanju svih nas koji pojačavamo zvuk radija u automobilu kada se začuje njegov glas, ostati u uspomeni kako dominira pozornicom, dušom doživljava pjesmu koju pjeva zatvorenih očiju i uvijek sa širokim osmjehom pozdravi svoju pobliku.
Poštovanje čovjeku velikog srca i glasa koji Bog da samo rijetkima jučer u vrijeme kada su njegov lijes prekriven makedonskom zastavom i cvijećem spuštali u Aleji velikana na zagrebačkom Mirogoju sve radio postaje diljem Hrvatske odale su emitiranjem pjesme koju je posljednju otpjevao – “Ponovo”.
“Oprosti mi lijepa moja ako sam tužan, ja tugu nisam birao…” A, tužni su od trenutka kada je zauvijek sklopio oči njegovi najbliži, obitelj, prijatelji, rodbina, ali i svi oni koji su ga slušali dok je pjevao.
