Oko Nove godine konoba/pizzeria Faro, koja je dobila ime po svjetioniku, proslaviti će svoj prvi rođendan. Upravo na mjestu na kojem stoji kao pravi svjetionik u Kaštel Novom, otvorila su je dvojica braće Marin i Matko Koludrović.
Dvojica Šoltana, koji će za sebe reći kako im je kuhanje u genima, jer istim poslom su se bavili i njihovi otac i nono, koji je kuhao u ustanovi za slijepe na Šolti u Stomorskoj. Naime, dok su slijepe osobe uživale u mirisima borova i mora, gdje su dolazili na godišnji odmor, fina hrana Marinovog i Matkovog dida Marina, dražila je njihova nepca.
Kuhanje u genima
Marin će ponosno istaknuti kako je ime dobio upravo po svom didu kuharu, od kojeg je naslijedio, ne samo ljubav prema kuhanju, već i talent. No, talent je prenio na obojicu i otac, koji je kuhao na brodu. A, dok je on kuhao za goste koji su se odmarali na brodu, a mama radila, Matko i Marin su već s 12 godina znali dobro pripremiti jednostavna jela u kojima je uživala cijela obitelj kada bi se skupila.
No, braća su brzo odrastala i Matko je još prije mature odradio svoju prvu sezonu kod rođaka Veljka, a usput i maturirao. A, onda ga je put odveo zajedno s bratom u Italiju. Kako je bio maloljetan, Marin je za Matka morao potpisati da je odgovoran za njega. Tako su obojica stigli u skijalište na Dolomitima, gdje je Marin ostao dvije, a Matko čak četiri sezone.
Učenje od talijanskih kuhara
Na pitanje što su kuhali, Matko mi je odgovorio kako je to bio većinom restoranski đir, paste, plodovi mora, meso, povrće. “Drago mi je kod Talijana što dosta koriste bazu povrća. Gdje sam ja mislio da je nemoguće nešto napraviti, na kraju se skonta da se od jednostavnih stvari možem doći do vrhunske spize ili hrane” reći će Matko.
Iako se zna kako kuhari svoje tajne teško dijele s novim i mlađim kuharima, Matko priča kako on nije imao problema s tim. Naime, uz puno aktivnosti, malo šarma i puno praćenja što drugi rade, Matku ništa nije promaknulo. “Nije mi bilo teško napraviti ni ono što nije bio moj posao, tako sam se znao kuharu ulizati,” uz smijeh priča Matko.
Prvi vlastiti restoran
I kada je Matko završio sezonu u jednom talijanskom hotelu uz more, gdje je skupio dosta iskustva, braća Koludrović odlučila su u Udinama otvoriti nešto svoje. I tako je nastao restoran u kojem su Matko i Marin imali pravu talijansku pizzu, ribu, meso, više vrsta tjestenine, miješano meso, bifteke, ramsteke, svinjska rebarca i koljenice na roštilju.
Restoran Gajeta prethonik konobe Faro
Restoran je išao super, no 2008. godine sve češća potreba da se vrate u svoju domovinu prevladala je i Marin i Matko se vraćaju, ali ovaj puta u Trogiru otvaraju restoran Gajetu. Kako su obojica željeli i restoran koji radi cijelu godinu, nastao je Faro, a Gajetu su zbog koronavirusa ipak zatvorili.
Danas ne žale zbog toga, jer u konobu/pizzeriu Faro uložili su puno rada i ljubavi. Marin je s posebnom pažnjom uređivao restoran, brinući se i kako bi bojama i materijalima pružio što bolji ugođaj gostima. Objasnio mi je kako je htio da se gosti osjećaju opušteno, kao u pravoj konobi, a što im pružaju drveni stolovi bez stolnjaka, kombinacija kamena i kamin koji dominira jednom od prostorija.
Za one koji ipak vole uživati u pogledu na more, pa čak i u noći, odabir je uvijek prednja prostorija. Meni je poseban ugođaj ipak stvorio upravo kamin na kojem se može promatrati kako se priprema ukusna hrana.
Faro tako objedinjuje talijansku i dalmatinsku kuhinju. Oduševila me je prava talijanska pizza, iako mi je Marin ispričao kako je pizza Margarita nastala kao jednostavno jelo od ostataka komadića iako je bila namijenjena kraljici Margariti. “Malo komadića tijesta koje je ostalo, malo sira, to je baza koja je oduševila kraljicu Margaritu,” priča Marin.
Matko mi je pojasnio kako je razlika između talijanske i naše pizze u tome što bi Talijani koristili jednostavno tijesto bez mliijeka i šećera, ali s brašnom baš za pizzu koje se zove zero zero, a poznato je i da ne koriste gaudu i edamer, već samo mozarelu. “Talijansko brašno za pizzu je suho i odstajalo, ali i sitnije samljeveno, pa lijepo primi vodu i bolje se veže. Kada je tijesto vlažnije onda se slabije vežu ove ostale stvari,” objašnjava Marin, a Matko dodaje:
“Kako je meni rekao jedan Naplitanac, bit pizze nije samo da se osjeća sir, on je samo podloga pizze. Bitno je da se osjeća šunka ili od pršuta pizza, da se osjeća namirnica, ne da se osjeća samo sir. Onda to nije pizza. I njima jako smeta kada se kaže da će se na pizzu staviti kečap ili majoneza. To je isto ka da si im da trisku,” pojašnjava Matko.
A kako se u Fara može naručiti razna jela, logično je bilo da Matka i Marina pitam što je zapravo baza, na što su u glas odgovorili.”Roštilj vam je baza svega. Znači, s roštilja kreće bilo riba, bilo meso. Jer je na ugljen. A taj ugljen,odnosno drveni ugljen je onaj koji daje gušt svemu tome. Uzmite obični roštilj koji imaju svi restorani i uzmite ugljen i onda ćemo istu stvar ispeći, a normalno da će ovaj na ugljen biti ukusniji. Znači, roštilj je baza svega,” kaže Marin, te dodaje:
“Normalno da radimo te svoje ćevape da ne budemo drugačiji od drugih, a imate tu i ribu i ostale stvari.”
Matko objašnjava kako se “na plinski roštilj prži, a na gradele peče pravilno. I normalno, ona aroma koja se cijedi na ugljen, vraća aromu mesu ili ribi, što se već peče. S ribom ili mesom gradela ne možeš nikad falit,” priča Matko.
“Zato smo išli na kamin, da možemo pripremati povrće, ribu, meso s roštilja, u biti sa žara, “zaključuje Matko
A ono što daje poseban okus jelima u konobi/pizzeriji Faro je domaće maslinovo ulje sa Šolte, ali i povrće koje nije tako lako nabaviti. I dok sirevi stižu direktno iz Italije, povrće stiže s polja gdje je isljučivo ekološki uzgoj.
Dok smo tako ćakulali o hrani koja je mamila zazubice, za mene se na gradelima peklo povrće na žaru, koje mi se poslije doslovno topilo u ustima. Za muški dio u pripremi je, naravno bilo miješano meso, od kojeg je dio punjen sirom dopao i meni. O okusu je teško pričati jer je bio tako savršen, da sam htjela zadržati ga što dulje na okusnim populjcima.
Foto: Cronika/D.Franjić
