“Junačkim pothvatom” uriniranja hrvatske zastave i spomenika hercegovačkog ratnog heroja Ludviga Pavlovića u Studenim Vrilima pohvalio se na društvenim mrežama, nakon čega mu je otkriven identitet
Radi se, naime, o vjernom navijaču Crvene zvezde iz Herceg Novog, Blagoti Banji Mićunoviću, a o svojim “đetičkim” pothvatima sam se pohvalio na Facebooku. Za nepovjerovati je da je nedavni njegov čin, kada je urinirao po spomeniku Ludviga Pavlovića u Studenim Vrilima, a i čin uriniranja po hrvatskoj zastavi 2018. godine prikupio dosta pristaša, iako je bilo i onih koji su ga kritizirali.
Iako se na Facebooku provjerava sadržaj, ovaj je ostao nekažnjen za djelo “Javnog poticanja na nasilje i mržnju” prema Kaznenom zakonu Republike Hrvatske i članku 325, a za koji je trebao dobiti do 3 godine zatvora i visoku novčanu kaznu.
Foto: Facebook
Primjerice, kada bi netko u Crnoj Gori napravio skrnavljenje zastave bio bi kažnjen novčanom kaznom do 20.000 eura.
No, osim što Mićunović ima problema s prostatom, pa piša po tuđim državnim simbolima, očito mu je čest propuh u glavi, pa je pokriva šubarom s četničkim simbolima.
Tko je bio Ludvig Pavlović koji je u zatvoru u Mitrovici pretukao Arkana?
Ludvig Pavlović Lutko (10. travnja 1951. – 18. rujna 1991.), bio je hrvatski iseljenički aktivist, pripadnik Bugojanske skupine i časnik Hrvatske vojske. Poginuo pod nerazjašnjenim okolnostima u sukobu s kolonom JNA u Studenim Vrilima kod Posušja pred početak rata u BiH.
Bio je prvi sin u šesteročlanoj obitelji. Njegov otac Slavko je bio satnik u Hrvatskim oružanim snagama u Drugom svjetskom ratu. Sredio je vizu u njemačkom veleposlanstvu i sa 16 godina otišao na rad u Njemačku gdje je živio s dvjema sestrama. Sa 17 godina se povezao s Hrvatskim revolucionarnim bratstvom, čije je sjedište bilo u Karlsruhu
Bio je najmlađi pripadnik Bugojanske skupine koja je organizirana s ciljem da sruši komunistički režim nakon sloma Hrvatskog proljeća. Skupinu je činilo 19 pripadnika iseljeništva. Pavlović se, zajedno s ostatkom skupine, pripremao u Austriji, a u Jugoslaviju su ušli 20. lipnja 1972. preko Dravograda.
S teretnjakom koji je prevozio mineralnu vodu stigli su do Donjeg Vakufa. Zarobljenog vozača i desetak šumara, koje su zarobili, pustili su odmah na slobodu, a preko njih su obznanili da će se podići ustanak. Nakon ulaska u Jugoslaviju, više od dva mjeseca vodili su borbe s Teritorijalnom obranom JNA, pričuvnom milicijom i civilnom zaštitom.
U prvom sukobu poginuo je jedan pripadnik skupine, nakon čega su se grupirali u dvije skupine s ciljem da se prebace u Hrvatsku. Pavlović je s Vladom Miletićem, pripadnikom skupine, krenuo prema Livnu, ali ih je izdao milicajac, po narodnosti Hrvat, kod kojega su tražili vodu. Pri prijelazu prometnice za Grahovo upali su u zasjedu pričuvnog sastava milicije u kojoj je poginuo Miletić, a Pavlović ranjen, zajedno s dvojicom milicajaca.
U toj akciji je uhićen. U borbama je poginulo ukupno 15 pripadnika Bugojanske skupine, a ostala četvorica, zajedno s Pavlovićem, su zarobljena. Vojni sud u Sarajevu ga je nakon uhićenja, zajedno s drugim pripadnicima skupine, Mirkom Vlasnovićem, Đurom Horvatom i Vejsilom Keškićem, osudio na smrt 21. prosinca 1972.
Njegova obitelj nije bila svjesna njegovih djelatnosti, pa niti smrtne kazne. Zbog njegove malodobnosti, Josip Broz Tito mu je smanjio kaznu na osam godina samice i 12 godina strogog zatvora. Ostala trojica pripadnika skupine su strijeljana nakon izricanja presude. List Oslobođenje je lažno objavilo fotografije ubijenog Pavlovića i Miletića.
Nakon ovoga, Pavlovićeva obitelj bila je maltretirana od strane komunističkog režima. Milicija i službenici SDS-a su im upadali kuću i mlatili ih. Tek 1973. Pavlovićev brat Iko je od školskog kolege saznao da mu je brat živ, a dozvolu za posjet u Zenicu obitelj je dobila tek 1974. Unatoč tome bili su spriječeni da posjete Pavlovića u zatvoru.
Njegov brat i otac susreli su se s njim tek 1976. Otac mu je u više navrata pretučen u zgradi Službe državne sigurnosti u Mostaru, zbog čega je 1980. umro. Pavlovićev brat Iko je pri jednom pokušaju spašavanja oca dobio udarac kundakom, nakon čega su mu pukle glasnice kada je imao 16 godina. Iku su nastavili maltretirati i kasnije, te je i on odvođen u zgradu SDS-a. Zbog maltretiranja se zajedno s obitelji preselio u Njemačku.
Pavlović je sedam i pol godina samice odslužio u Zenici, nakon čega je premješten u Sremsku Mitrovicu, gdje je ponovno bio u samici osam mjeseci zbog tuče sa Željkom Arkanom Ražnjatovićem, kasnijim časnikom Vojske RS-a. Zatvorski upravitelj, po narodnosti Crnogorac, 1990. je tražio od Pavlovićeve obitelji 10 000 njemačkih maraka za premještanje Pavlovića u Lipovac u Hrvatskoj. Novac je upravitelju dostavljen 2. studenog, a Pavlović je privremeno pušten na slobodu 23. prosinca.(Izvor: Wikipedia)
