Poznati britanski novinar Julian Borger objavio je autorski tekst u povodu 25. godišnjice genocida u Srebrenici, a u kojem se osvrnuo na pravno naslijeđe procesuiranja odgovornih za genocid, a posebno se dotakao i promjena u međunarodnom pravu vezano za procesuiranje ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.
Kako je Borgerov tekst izuzetno zanimljiv, prijevod cijelog teksta, objavljenog u The Guardianu, u nastavku prenosimo u cijelosti:
“Ratko Mladić, general bosanskih Srba, koji je osuđen jer je naredio ubijanje 8.000 muškaraca i dječaka iz Srebrenice, ovog će tjedna provesti 25. godišnjicu pokolja u ćeliji u Hagu, gdje je proveo posljednjih devet godina.
Četvrt stoljeća od Srebrenice, svijet je postao bolno naviknut na zločine. Masovna ubojstva u Siriji ili u Jemenu nisu uvijek vijest. Kina je zatvorila više od milijun muslimana Ujgura, te prisilno provodi kontracepciju, sterilizaciju i abortuse na njima.
Mladićev zločin
Kada su u pitanju ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, Mladić sada ima veće društvo. Ono što njegov slučaj danas čini neobičnim je činjenica kako su ga pronašli i suočili s pravdom. Naime, prije tri godine Mladić je osuđen za genocid u Srebrenici, u kojem su muškarci i tinejdžeri, zarobljeni kada je on predvodio napad 1995. na ono što je trebalo biti sigurno područje UN-a, masovno ubijani na mjestima diljem sjeveroistočne Bosne.
Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju također ga je proglasio krivim po pet tačaka zločina protiv čovječnosti i četiri za ratne zločine etničkog čišćenja, bombardiranja i snajperskih napada na Sarajevo, te držanje mirovnih snaga UN-a kao taoce. Žalbeno vijeće sada je u utrci sa zdravljem 77-godišnjeg osuđenika, a kako bi završio pravni postupak dok je još živ.
Još 14 bosanskih Srba i dužnosnika osuđeno je za učešće u genocidu u Srebrenici, uključujući vođu separatista bosanskih Srba Radovana Karadžića. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju donio je presude za 90 optuženih za ratne zločine.
“Nikada više”
Sestrinski sud za Ruandu osudio je 93 osobe koje su proglašene odgovornima za tamošnji genocid 1994. godine. MKSJ i ICTR bili su prvi takvi ad hoc sudovi uspostavljeni nakon suda u Nurnbergu i Tokiju i reflektirali su rašireni entuzijazam u jeku hladnog rata kako će svijet učiniti više u slučaju masovnih zločina. Zavjet “nikada više” nakon Holokausta se vratio.
Drugi UN-ovi specijalni sudovi osnovani su za masovne zločine počinjene u Sijera Leoneu, u Istočnom Timoru, kao i u Kambodži, kako bi se preživjeli čelnici Kmera priveli licu pravde. EU je stvorila poseban sud za Kosovo, koji je prošlog mjeseca objavio optužbe protiv predsjednika Hašima Tačija i drugih za zločine počinjene u vrijeme kada su vodili Oslobodilačku vojsku Kosova.
Očekuje se kako će specijalni sud u Haagu istražiti i donijeti presudu u slučaju atentata na libanonskog premijera Rafika Haririja 2005. godine, koji je poginuo u eksploziji bombe u kojoj je ubijena još 21 osoba. Stalni tribunal za zločine protiv čovječnosti Međunarodni kazneni sud (ICC) počeo je djelovati u Hagu 2002. godine.
“To su bile uzbudljive godine. To su bile ono što ja zovem tesarskim godinama za sudove za ratne zločine,”rekao je David Scheffer, koji je od 1997. do 2001. bio generalni američki ambasador za pitanja ratnih zločina i igrao je centralnu ulogu u stvaranju nekoliko posebnih sudova.
“Imali smo samo šablone Nurnberga i Tokija, a te obrasce smo obnovili početkom devedesetih i nastavili ih dorađivati tijekom devedesetih” dodao je Scheffer.
Nerma Jelačić, izbjeglica iz BiH, koja je postala glasnogovornica Haškog tribunala, to je osjećala kao novo doba.
“To je apsolutno za mene bilo to od prvog dana. Ono što je bilo važno u tome bilo je da ta patnja i smrt nisu bili nizašta, jer će se lekcije ubuduće uzimati i primenjivati,” rekla je.
Uloga Ujedninjenih nacija
Niz sudova stvoren je kako bi se masovne ubojice privele pravdi. Ali, Ujedinjene nacije su se također potrudile da pronađu načine kako spriječiti genocid i pretvoriti „nikad više“ u pravilo. Princip „odgovornosti za zaštitu“ razvijen je nakon genocida u Bosni i Ruandi, a službeno je usvojen 2005. godine. U njemu je navedeno kako je međunarodna zajednica dužna intervenirati ako država ne zaštiti svoj vlastiti narod.
Na to se načelo pozivala rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a iz 2011. godine, koja je pružala pravnu osnovu za vojnu intervenciju u Libiji, uglavnom zbog zaštite stanovništva Bengazija od snaga Muammara Gadafija. Međutim, princip „odgovornosti za zaštitu“ također je fatalno oskrnavljen u svojoj prvoj misiji. SAD, Velika Britanija i Francuska navalili su sa intervencijom sve dok Gadafi nije svrgnut: Rusija, koja se suzdržala od rezolucije, tvrdila je kako je prevarena da prihvati promjenu režima, te je obećala kako se više neće dati prevariti.
Kraj ere za globalni odgovor na ratne zločine
Gadafijevo ubojstvo označilo je konačan kraj ere za globalni odgovor na ratne zločine. Vladimir Putin vratio se na predsjedničku poziciju godinu dana nakon intervencije u Libiji i usmjeravao je Rusiju ka konfrontaciji sa Zapadom. Arapsko proljeće pretvorilo se u krvoproliće u Siriji, Kina je pod Xi Jinpingom postala sve represivnija i agresivnija na svjetskoj sceni, a Donald Trump, koji prezire multilateralne institucije svih oblika, pobijedio je na američkim predsjedničkim izborima 2016. godine.
Teško bi bilo zamisliti ugodniju klimu za „odgovornost za zaštitu“ ili za sudove za ratne zločine u Siriji, Jemenu ili Mjanmaru.
“Svi su se uplašili nakon što se dogodila intervencija u Libiji. Ali ogromna je mrlja na našoj savjesti šta smo dozvolili da se dogodi u Siriji. Masakrirani i ljudi mučeni do smrti postali su normalna pojava gotovo 10 godina,”izjavila je Jelačić.
U međuvremenu, ICC, čije su ovlasti bile ograničene, posljednjih je tjedana pod napadom Trumpove administracije, koja je zaprijetila sudskim dužnosnicima (i njihovim obiteljima) sankcijama ako budu poduzeli istrage protiv američkih i savezničkih snaga zbog akcija u Afganistanu ili izraelskim operacijama na Zapadnoj obali i u Gazi.
“To je tako poražavajuće. To potkopava našu vjerodostojnost u potrazi za pravdom i vladavinom zakona, te sprečavanju zločina zločina u inozemstvu,” rekao je Scheffer.
U takvoj pozadini, fraza „nikad više“ zvuči posebno šuplje.
“Posebno nakon nasilja u Siriji za mene zvuči prazno, potrošeno, besmisleno,” rekla je Iva Vukušić, povjesničarka s Univerziteta u Utrechtu.
Kada je u pitanju odgovornost za ratne zločine, Vukušić, međutim, tvrdi kako nije sve izgubljeno. Procesuiranje Mladića i drugih ostavilo je neizbrisiv trag.
“Prije sudova za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, razumno bi se moglo očekivati nakon građanskog rata ili diktature da se ništa neće dogoditi. Ali, sada mislim da smo u posljednjih 25 godina zaista svjedoci promjene očekivanja, od akademika, istraživača i aktivista koji su zahtijevali odgovornost. Mislim da se u tom smislu nećemo vratiti na staro,” pojasnila je Vukušić.
Trumpov napad na ICC potaknuo je odjek među njegovim pristašama, uključujući i najbliže američke saveznike koji su podržali Sud. Trenutno se bira novi tužitelj, a pregled njegovog rada zakazan je do kraja godine, sve u cilju da postane efikasniji.
Suđenje za Siriju
U međuvremenu, u nedostatku specijalnog suda o Siriji, sudovi u Njemačkoj, Holandiji i Skandinaviji istražuju tamošnje ratne zločine po načelima univerzalne nadležnosti. U travnju je sud u njemačkom gradu Koblenzu počeo suđenje dvojici bivših službenika sirijskog režima koji su pobjegli u Njemačku.
Suđenje u Koblenzu obuhvaća i neke od 800.000 dokumenata sirijskog režima, prokrijumčarenih iz zemlje tijekom godina, često na značajan osobni rizik, od strane Komisije za međunarodnu pravdu i odgovornost (CIJA), nezavisnog tijela čiji je rad u Siriji podržala Velika Britanija, Kanada i Njemačka. Prikupljaju se i dokazi o zločinima ISIL-a u Siriji i Iraku.
“Jedina stvar koja je izvodljiva je pojam odgovornosti, pojam odgovornih za te zločine. Ovo je slamka za koju se sada držim, koja me tjera da idem dalje, jer ne možete poništiti principe, konvencije, međunarodne zakone koje su dogovorile države, a upravo ti zakoni omogućavaju nam da slijedimo pravdu kakvu možemo za Sirijce. Dakle, to je ono što se ne može poništiti – kazala je Jelačić.
Izvor: The Guardian
