Nakon koronavirusa suočiti ćemo se s krizom, koja će mnoge dovesti “oči u oči” s depresijom, bolešću koja sve više pogađa mlade ljude. Iako se radi o bolesti kao i svakoj drugoj, ova bolest nosi stigmu, a odlazak psihijatru i psihologu i tezu kako “nisi normalan” ili “to ti je sve u glavi”.
Pitanje je ipak što to znači biti normalan, a na njega najbliže istini odgovara upravo Freud definicijom “čovjek je normalan ukoliko je u stanju raditi i voljeti.” Upravo zbog stigme i navedenih komentara oboljeli od depresije nadaju se kako će se sami izliječiti, te prođe i po tri godine prije nego potraže stručnu pomoć.
Situacija zasigurno ne bi bila takva kada bi ih, primjerice bolio zub ili kralježnica, jer bi pomoć zatražili kod stručnjaka i to odmah. Ipak, iako se o depresiji putem medija dosta govori, stigma s navedene dijagnoze ne pada.
Zašto stotine milijuna ljudi danas pati od depresije
Odgovor se trenutno nalazi u neljudskim uvjetima života, koji je donio “prljavi” kapitalizam. Od uvjeta rada u strahu od otkaza, straha za egzistenciju, rad koji dnevno traje toliko da čovjek nema vremena za sebe i svoje bližnje, a posebice kada nema vremena ni za godišnji odmor, na kraju donese depresiju, bolest 21. stoljeća.
Koronavirus donio je ekonomsku krizu, koja nosi realan strah za egzistenciju, posebice onih koji su ili će izgubiti posao. Za očekivati je kako će veći broj tih ljudi završiti na antidepresivima, koji bi im trebali pomoći da prežive i pronađu “smisao u životu bez smisla“.
Depresija – Foto Unsplash / Kat J.
Kako spriječiti depresiju?
Hoće li se realni problemi pretvoriti u depresivno stanje ovisi o više razloga, a jedan od najvažnijih je imate li kome ispričati svoje muke. No, time se ne podrazumijeva pisanje na društvenim mrežama i stotine “prijatelja“, koji to zapravo nisu, već netko tko će o vašim problemima slušati sa zanimanjem, suosjećanjem i željom da pomogne.
Naime, ispričati glasno problem već znači pogledati ga iz druge perspektive, a dobiti dobar savjet već je pola puta do njegova rješenja. Ponekad se problemi čine nerješivi i svaki put do rješanje vodi do zida koji je nemoguće preskočiti. Razlog tome je nisko samopouzdanje koje je uvijek utkano u depresiju. A, na samopouzdanju i samopoštovanju se može raditi.
Kako prepoznati depresiju?
Jasni i nepogrešivi znakovi depresije, koje ima toliko vrsta da ne možete niti zamisliti, su problemi sa spavanjem i problemi s koncentracijom. Naime, upravo san pokazuje je li organizam u pravilnom ritmu, te ako je san stabilan vjerojatno su i osjećaji stabilni.
Depresivne osobe vrlo često spavaju previše, no postoje i one koje upravo zbog depresije pate od nesanice, a to je upravo zbog velikog broja vrsta depresije.
Ukoliko se ne možete koncentrirati na film, na knjigu ili na običan razgovor, u problemu ste zvanom depresija. Naime, koncentracija je najfinija mentalna reakcija koja prva propada i zadnja se oporavlja.
Depresija ruši samopoštovanje
Sam srž problema osobe u depresiji, već smo rekli, je rušenje samopoštovanja. Depresija često na dramatičan način sruši samopoštovanje, čak toliko da depresivna osoba misli kako ga nikada više neće imati. A srušeno samopoštovanje i samopouzdanje govori “ti ne vrijediš“, “nisi za ništa“, “nisi nikome potreban“, “nisi za ništa sposoban“… I što drugo onda preostaje već poželjeti umjesto ulaska u novi dan pokriti se po glavi i prespavati ga.
Depresija se dijeli na blagu, koja se događa primjerice kod gubitka voljene osobe, a koja sama od sebe nakon kratkog vremena nestane, srednje tešku depresiju i onu tešku, koja obično završi suicidom.
A suicidalne misli nisu rijetke kod depresije, čak i one srednje teške.
Želi li se zaista depresivna osoba ubiti?
Uglavnom ne, ali sigurno želi da prestane patnja koju stvara depresija. Sve to vrti se u krug, pa želja prestanka patnje rezultira suicidalnim mislima. Depresija nas dovodi do najdubljeg egzistencijalnog problema, do suočavanja s pitanjima o smislu postojanja.
Srbijanska novinarka Jovana Gligorijević, jedna je od zaista rijetkih koja je izašla pred javnost i priznala kako pati od depresije. Umjesto prepuštanja patnji depresije Gligorijević je odlučila liječiti se i usput uhvatiti u koštac s depresijom. Pripremila joj je i osvetu, te danas na bolesti, koju drži pod kontrolom, zarađuje.
Novinarka Jovana Gligorijević
Izvor: Facebook
Jedan od njenih članka je i onaj naslova “Zašto se nisam ubila“, a koji je zaista edukativan, te ga prenosimo.
“Zašto se nisam ubila”
Da sam se ubila, svi bi pričali kako sam bila energična i imala planove za budućnost. Bili bi šokirani i iznenađeni, tvrdili bi da ništa nije ukazivalo na to. Pojedinci iz moje okoline čak bi rekli da sam uvijek bila nasmijana. Za nekolicinu sam uvjerena kako bi imali paranoju i govorili kako sam zapravo ubijena, a sve je namješteno da sliči na samoubojstvo. Možda griješim, možda ne bi bilo tako, ali nikada neću saznati iz jednostavnog razloga – nisam se ubila.
Nisam se ubila jer sam bila vrhunski prevarant. Toliko sam vješto skrivala od drugih kako se osjećam, sve dok nisam ostala bez snage da se pretvaram.
Nisam se ubila i zato što sam prije svoje depresije imala priliku da vidim tuđu. Jer sam znala što je i da se može izliječiti. Čak i kada sam imala osjećaj kako je nemoguće i da nikada neće proći, tjerala sam sebe da mislim na dvije izliječene osobe koje poznajem. Kada mi se činilo kako mi je šansa za izlječenje ravna čudu, prisjećala sam se kako znam za dva čuda.
Nisam se ubila, jer sam onog trenutka kada sam sebi priznala da sam bolesna, priznala i drugima oko sebe. Preživjela sam jer sam imala sreće – ljudi oko mene nisu ignorirali ono što sam pričala i kako sam se ponašala. Nisu mi govorili da znaju kako je, nisu živjeli u zabludi kako je depresija isto što i teška tuga. Moja depresija se nikad nije manifestirala kroz tugu. Rastuživale su me situacije koje bi rastužile i zdravu osobu. Mene je depresija tjerala u strah, očaj i razne druge emocije koje se ne mogu opisati jednom rječju. Nisam se ubila jer su mi najbliži ponavljali kako me vole onda kada sam ja sebe najviše mrzila. Nisam se ubila jer je moj prijatelj, a tadašnji cimer, znao da to što se svađam s njim i divljam zbog gluposti – nisam ja. Znao je kako je to bolest i nije digao ruke od mene.
Nisam se ubila jer u vrijeme moje depresije mediji nisu pisali o samoubojstvima ovako kako danas pišu. Da jesu, njihovi klikomamci naslovi bi me sigurno gurnuli s vrha nebodera u kome sam živjela. Nisam se ubila i jer u vrijeme, kada mi je bilo najgore, nisam imala Twiter, mjesto gdje ljudi sa 30 i kusur tisuća pratitelja pišu kako je depresija izgovor bezvrijednim ljudskim bićima, a ne bolest. I za to dobivaju stotine lajkova.
Da sam se ubila, ostavila bih poruku od samo tri riječi: “Ne mogu više.” Depresivni ljudi se ne ubijaju zato što ne žele da žive. Ubijaju se jer ne vide drugi način da se prestanu osjećati tako. Pitati ćete se: kako? Iskustvo depresije nije prepričljivo. Može se dočarati samo metaforama, nikad do kraja preciznim, metaforama koje će potpuno razumjeti samo oni koji su također depresivni. Zamislite da osobi koja nema receptore za fizičku bol trebate opisati kako je to kada priklještite prst. Nemoguće.
Kad sve saberem, živa sam samo zato što sam imala sreće. Takoreći, slučajno. Međutim, izlječenje ne mora ovisiti o sreći. Gledajte ljude oko sebe, probajte vidjeti svijet onako kako ga oni vide. Ne otpisujte bijesne žene kao “histerične kučke”, ne osuđujte djevojke koje žive za izlaske kao “podivljale drolje”, ne odustajte od prijatelja koji vas po stoti put odbijaju u posljednjem trenutku, iako ste odavno dogovorili susret. Ne sudite prema sebi i onome što vi mislite da je ispravno, već razmislite zašto se ta osoba ponaša tako kako se ponaša. Ako vam netko kaže kako njemu nikada više neće biti dobro, podsjetite ga na vrijeme kada mu jeste bilo dobro, pa je prošlo. Gađajte ga logikom: recite mu kako će i ovo loše proći, kao što je prošlo i dobro. Ako vam kaže da vlastitu budućnost vidi isključivo kao crnu, skrenite mu pozornost kako nije vidovit. Pitajte je li predvidio kako će se osjećati tako grozno, pa kada kaže kako nije, recite mu da onda nema pojma šta ga čeka u budućnosti. Pošaljite mu poneki link s iskustvima izliječenih, ponudite se da krenete s njom ili s njim na taj prvi, najstrašniji pregled kod psihijatra. Čuvajte mu strah, ako se boji kako će u čekaonici sresti nekoga koga poznaje, obećajte kako ćete reći da ste vi taj koji ide na pregled, dok vam on pravi društvo. Snalazite se kako znate, jer tako spašavate nečiji život i to ne bilo čiji. Spašavate nekog svog.
Ja sam živa. Vrlo lako sam mogla ne biti. Živa sam jer je imao tko baciti mi pojas za spašavanje kada sam se gušila. Cijeloj toj vojsci obitelji, prijatelja, pa i slučajnih poznanika nemam kako zahvaliti. Ali, mogu širiti dalje i ponuditi svoje iskustvo, ako može nekome biti slamka spasa.
Početak borbe s depresijom
Depresivni ljudi gube socijalni kontakt, osamljuju se, bježe od ljudi. Najgore je ipak vrijeme dok ne priznaju sami sebi kako su depresivni. A, depresija ponekad znači i duboku tugu, jer tuga je u životu neophodna.
Depresija
Foto: Unsplash / Claudia Wolff
Ako se izgube radost i tuga ispada da je tuga pročitala sve priručnike i sada zna što se događa u umu gdje je tijek naših misli. Tuga je ponekad neophodna i treba imati kapacitet za nju, no ipak je kontrolirati kako ne bi prešla granice.
Drugi dio o depresiji možete pročitati uskoro.
