Nasilje je u zadnje vrijeme česta tema, a vrijeme koronavirusa kod obitelji u kojima je ono način života, posebno je teško. Pokazao je to i slučaj iz Vranjica kod Solina u kojem je nasilje izašlo na svjetlo dana u svom najgorem obliku.
No, ono što je zagonetka za mnoge je zašto netko postane žrtva nasilja, dok se drugom nasilje nikada ne dogodi. Odgovor, iako izgleda ponekad banalan, krije se u djetinjstvu. Htjeli mi to ili ne djetinjstvo je ono koje utječe na razvoj samopoštovanja svake osobe, a upravo ono vodi nas u uspješan ili manje uspješan život.
Što je zapravo nasilje?
Nasilje u životu djeteta nisu batine šibom, nasilje je nešto puno veće od toga. Naime, djeca koja dožive, primjerice, fizičko nasilje od svojih roditelja ne govore o batinama, već torturi u koju često dolazi premlaćivanje, pokušaj ubojstva, pa i silovanje. Nasilje u tom najružnijem obliku, kako objašnjava Mijo Nikić, Isusovac i psiholog, u svojoj knjizi “Psihologija obitelji“, ostaje doslovno zamrznuto u afektivnoj memoriji. Navedeni događaji toliko su visoko stresni da ih psihološki obrambeni mehanizmi nisu u stanju savladati. Upravo stoga, za dijete ti posebno zastrašujući događaji ostaju potisnuti u podsvjest i poslije na različite načine utječu na njegov život, samopouzdanje, ali i na zdravlje.
Može li te itko voljeti ako te ne vole roditelji?
Često je pitanje koje ostaje u podsvjesti i koje vlada životom osobe koja je u djetinjstvu proživjela nasilje. “Najteže i najdublje psihičke povrede djeca mogu dobiti od svojih roditelja,” tvrdi i psiholog Mijo Nikić. Dovoljno je da roditelj ne zna ili ne želi pokazati ljubav svom djetetu da njegova psiha ostane bolno ranjena, što će nositi cijeli život.
Doživljene psihotraume u djetinjstvu utječu na pogled na svijet i ljude, a ujedno i kreiraju ponašanje osobe prema sebi i drugima. Ono što često čujemo je “ne možeš dati ono što nemaš“, jako je prisutno kod odraslih osoba koje su u djetinjstvu doživjele nasilje svojih roditelja.
No, to ne znači kako te osobe ne traže ono što nisu dobile. Nažalost, tražeći ljubav istu ne mogu definirati i prepoznati jer je kao djeca nisu dobili. Ljubav u njihovom svijetu često je samo neograničena potreba za zaštitom koju traže kod partnera, a umjesto zaštite dobiju ono što su već imali, nasilje.
Prvi šamar znak je za bijeg
No, kod žena koje su u brak ušle iz svojih nasilnih obitelji to je nešto što im se ponovno događa i što uglavnom vjeruju kako će se promijeniti, jer isto su vjerovale i njihove majke i one dok su odrastale. Vjerovanje kako žena ostaje s nasilnim mužem jer ne pozna drugačiji odnos, zapravo i nije točno. Naime, svaka osoba zna kako nasilje nije u redu, no nasilnik ne bi bio nasilnik kada je ne bi znao uvjeriti kako je njezino ponašanje uzrok njegovog nasilnog ponašanja.
A to je ono što je žrtva nasilja slušala u svom djetinjstvu od nasilnog roditelja ili čak od oba roditelja. No, koliko žrtva podsvjesno i svjesno vjeruje u svoju krivnju, toliko i zlostavljač vjeruje u svoje opravdano nasilno ponašanje. Krug je to koji se zatvara i traje godinama, a kod nekih i cijeli život.
Upravo stoga, žrtve su često sklone analizirati svoje i partnerovo ponašanje, a rezultati te analize variraju od trenutka do trenutka. Razlog tome je usađeni osjećaj krivnje, kao i nisko samopoštovanje koje se uz nasilne roditelje nije moglo razviti. Trenutak u kojem se događa nasilje za žrtvu je traumatično, bolno, ali nosi i osjećaj srama.
No, žrtva često traži i suosjećanje okoline, iako treba proći dosta vremena kako bi ostavila svog nasilnog partnera. A za to, osim osjećaja krivnje uvijek pronalazi i druge razloge, poput onih kako djeca trebaju oba roditelja, kako financijski ovisi o svom partneru, kako nema krov nad glavom… Strah od nepoznatog puno je veći od straha od ponovnog nasilnog ispada.
Iako teško shvatljivo ponašanje žrtve okolinu često dovede do zaključka kako žrtvi ne treba pomoći jer će se i tako već sutra pomiriti sa svojim nasilnim partnerom, stvarnost je ipak drugačija. Naime, koliko god se žrtva vraćala na staro postoji trenutak kada će shvatiti poruku kako zaslužuje život bez nasilja i da je isti moguć, a za to joj je potrebna ispružena ruka koja nudi pomoć.
