Zašto je “francusko-njemački uzor” Puhovskog povijesna krivotvorina.
Politički tumač Žarko Puhovski svako malo s televizijskih ekrana dijeli ćudoredne lekcije Hrvatima o obilježavanju stradanja žrtava. Pritom kao uzor navodi poslijeratnu pomirbu Francuske i Njemačke. On u osnovi ne poznaje povijest ili namjerno prešućuje njezine ključne dijelove. Povijesna je činjenica da pomirba Pariza i Bonna nije nastala pukim paljenjem svijeća i izjednačavanjem krivnje. Do nje je došlo tek nakon bezuvjetne predaje napadača i potpunog obračuna s nacističkim nasljeđem. Prethodila su joj suđenja ratnim zločincima te dugogodišnja novčana i područna naplata ratne štete.
Posebno je sramotno što se osoba takvih stavova u glavnim medijima predstavlja kao neupitni vrhovni stručnjak i dežurni tumač za svaku temu. Puhovski ima otvoren pristup gotovo svim državnim televizijama i u najgledanijim satima. Tamo bez ikakve oporbe (sic!) iznosi svoje jednostrane tvrdnje i prekraja noviju hrvatsku povijest. Istodobno, u tim istim medijima ne postoji prostor za utemeljen odgovor druge strane. Oštro sučeljavanje i glasovi hrvatskih branitelja, povjesničara ili žrtava ostaju gurnuti na rub i ograničeni isključivo na pojedine mrežne stranice. Takva medijska neravnoteža stvara lažnu sliku općeg slaganja i vrijeđa zdrav razum većine građana.
Preduvjeti koje Beograd nije ispunio
Hrvatsko-srpski odnosi ne mogu se uspoređivati s odnosima Francuske i Njemačke nakon 1945. godine. Prvo treba ispuniti preduvjete na kojima je francuska država temeljila svoj oprost. Njemačka je doživjela potpuni vojni i ćudoredni slom. Prošla je kroz savezničku vlast, Nürnberški sud i temeljito uklanjanje nacističke misli iz javnog života. Službeni Berlin nikada nije umanjivao svoju krivnju za napad. Nije tražio od Francuza da istodobno odaju počast poginulim pripadnicima njemačke vojske i žrtvama nacističke vlasti. S druge strane, službeni Beograd ni danas ne priznaje napad na Hrvatsku. Vukovarsku tragediju i dalje naziva „oslobođenjem“.
Nakon Drugog svjetskog rata Francuska nije odmah pružila ruku pomirenja. Bogatu njemačku rudarsku pokrajinu Saarland odvojila je od Njemačke i stavila pod svoju upravu. Punih dvanaest godina, sve do 1957. (a gospodarski i do 1959.), Francuska je izravno upravljala tim područjem. Uvela je svoj novac i iz njemačkih rudnika crpila goleme količine ugljena i čelika za obnovu vlastitog gospodarstva. Tvornička postrojenja u njemačkom dijelu rastavljena su i prebačena u Francusku na ime naknade ratne štete.
Odštete, pismohrane i nestali
Njemačka je desetljećima plaćala milijarde maraka ratnih odšteta i obeštećenja žrtvama nacizma. Golemi iznosi isplaćeni su francuskim državljanima i državi. Srbija Hrvatskoj do danas nije isplatila ni lipe ratne odštete za razorene gradove, uništeno gospodarstvo i zatočenike logora. Uz to, Njemačka je otvorila sve svoje pismohrane i predala podatke o stradalima. Beograd i 35 godina nakon pada Vukovara skriva spise iz vukovarske bolnice. Krije i podatke o masovnim grobnicama više od tisuću hrvatskih nestalih osoba.
Puhovski predbacuje hrvatskoj većini što u Vukovaru ne odaje počast i srpskim žrtvama. Pritom hvali poteze Srpskog narodnog vijeća koje u Zagrebu pali svijeće za obje strane. Svjesno zanemaruje da zajednička obilježavanja u Europi nisu bila početak, već kruna pomirbe. Dogodila su se tek nakon što je napadač priznao zločin, platio štetu i poklonio se žrtvama. Poznata slika iz 1984. godine prikazuje Françoisa Mitterranda i Helmuta Kohla kako se drže za ruke u Verdunu. Nastala je gotovo četrdeset godina nakon rata i tri desetljeća nakon što je Njemačka prošla unutarnje pročišćenje i platila dugove.
Prihvaćamo prijedlog, ali po istim pravilima
Hrvatska još uvijek traži kosti svojih najmilijih. Istodobno, napadač s druge strane granice slavi ratne zločince i odbija platiti odštetu. Tražiti od žrtve u takvim okolnostima da provodi „francusko-njemački uzor“ obična je povijesna krivotvorina.
Prihvaćamo Puhovskijev prijedlog: pomirimo se sa Srbijom točno onako kako se Francuska pomirila s Njemačkom. Neka Beograd prvo prizna napad, otvori pismohrane i preda podatke o nestalima. Neka plati milijarde eura ratne odštete i ustupi nam na desetak godina svoje izvore energije i ruda za obnovu Vukovara. Tek tada ćemo rado zapaliti svijeću i razgovarati o zajedničkoj budućnosti.


