Borovo Naselje je tijekom Domovinskog rata postalo mjesto opjevano pričama o herojskoj borbi i nadljudskom otporu branitelja tog dijela grada. Zbog toga je hrvatska javnost pad Borova Naselja dočekala s velikom tugom.
Nakon sloma obrane Vukovara dan ranije, 19. studenoga 1991. godine, pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi okupirali su Borovo Naselje, gradsku četvrt Vukovara. Prema podacima vukovarskih stradalničkih udruga, na sam dan okupacije u Borovu Naselju ubijena je 51 osoba, a tijekom gotovo tromjesečne opsade Vukovara u toj četvrti poginulo je 176 civila i hrvatskih branitelja.
U Borovo Commerceu, koji je tijekom opsade služio kao sklonište za civile i pričuvna ratna bolnica, nalazilo se oko 800 ranjenika. Odvedeno je 115 osoba, koje su potom ubijene. Za 48 osoba iz Borova Naselja i dalje se traga.
Junačka borba
Borovo Naselje je tijekom Domovinskog rata postalo mjesto opjevano pričama o herojskoj borbi i nadljudskom otporu branitelja tog dijela grada. Zbog toga je hrvatska javnost pad Borova Naselja dočekala s velikom tugom.
Mirko Brekalo, pukovnik HV-a, svjedoči o junaštvu branitelja tog dijela Vukovara:
“Borovo Naselje na koje se spaja Trpinjska cesta bilo je cijelo vrijeme opsade Vukovara obrambena točka od prvorazredne važnosti. Potrebno je nešto reći o muškarcima i ženama, koji su svojim junaštvom pokazali neuništivost hrvatskoga duha i opstojnosti hrvatskog naroda na ovim istočnoslavonskim prostorima. Puno je hrvatskih vitezova ovdje položilo svoje živote na oltar domovine. Pitamo se tko su ti ljudi, koji su prvi uzeli oružje da bi obranili svoje domove – to su istinski hrvatski borci, koji su za Lijepu našu domovinu dali najviše što se može – život podaren od Boga.
Bilo ih je odasvud: iz Vukovara, Vinkovaca, Đakova, Slavonskog Broda, Našica, Varaždina, Čakovca, Zagreba, Kraljevice, te iz Dalmacije, Like, Zagorja, Bosne i Hercegovine i dijaspore. Bili su to divni ljudi, a kao suborci neustrašivi, poznavali smo ih po imenima: Turbo, Šljoka, Krešo, Plavi, Kivi, Zolja, Drava, Grubi, Bik i drugi. Djela tih ljudi govore sama za sebe, iza njih su ostale razbijene neprijateljske snage, groblja tenkova na Trpinjskoj i Borovskoj cesti, u Hercegovačkoj, Vinogradskoj, Bosanskoj i Vinkovačkoj ulici, u Budžaku i kod Doma tehnike.
Neprijateljska strana kaže za te hrvatske borce da su provodili genocid, a u ovim redovima je bilo pored Hrvata i Srba, Mađara, Rusina i Ukrajinaca, Albanaca i drugih. Dan za danom držali su položaje, sve dok je bilo protuoklopnog oružja. Nikada se ovdje ne bi neprijatelj probio da je bilo naoružanja. Najteže je bilo kad im je na kraju trebalo reći ‘nemamo se čime više braniti’.
Danas se vrlo živo sjećam tih ljudi s velikom tugom u duši, kad su se pitali pogleda uprtih u nebo: ‘Bože, a što sada?’ Mnogi su odvedeni u nepoznato: gardisti, policajci, civili, pa i ranjenici, samo zato što su branili svoj dom. Nestale su cijele obitelji i pojedinci, kojima je uzor bio hrvatski vitez Blago Zadro. Bilježimo neka od imena da nam ostanu u trajnoj uspomeni: Robo, Vjeko, Joja, Ćićo, Neno, Veso, Sućo, Šimun, Milan, Vinko, Ante, Škutur, Božo, Tomislav, Dragec, Ružica, Sabina, Mara, Vesna, Jelena i drugi.“
Zločini u Nadinu
Kao i Škabrnjani, i mještani susjednog Nadina sjećaju se zločina počinjenih u njihovu mjestu. Dan nakon stradanja u Škabrnji, 19. studenoga 1991. godine, pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi ubili su u Nadinu 14 civila i pet hrvatskih branitelja. Preživjeli mještani su protjerani, a imovina im je opljačkana i spaljena. Za tri osobe još se traga.
Grgur Brkić je 19. studenoga 1991. rano ujutro otišao na posao u Zadar. Kratko nakon toga srpske paravojne postrojbe, koje su i dalje ubijale po Škabrnji, upale su i u Nadin. Grgur je tada izgubio suprugu Stoju.
“Sedmero njih su zajedno ubili u jednom podrumu u koji su se jadni bili sklonili. To je ovde iz grada ih čovik pobio. Niko ne odgovara za to, a niko ni ne traži krivca da bi odgovara“, kazao je Grgur te dodao kako niti može oprostiti niti zaboraviti.
Neutješna je Grgurova i Stojina kći Slavka Ivković. Za majčinu smrt i iživljavanje nad civilima doznala je dan kasnije.
“To što se dogodilo ispričala nam je jedna žena, koja je preživjela i koja je svjedok. Najprije me nazvao sestrin sin i reka mi da baka neće doći. Odmah mi je slušalica ispala. Nismo je mogli niti sahraniti“, kaže Slavka kroz suze.
Neda Brzoja izgubila je toga jutra majku i sestru. Obje su ubijene u podrumu s još nekoliko mještana koji su se tamo sklonili. I Marko Čirjak izgubio je članove obitelji.
“Četnici su mi ubili majku. Ne može se to nikada zaboraviti. Ušli su ti naši susjedi u selo i napravili pokolj“, kaže Marko.
Kao i Škabrnjani, i mještani Nadina boli činjenica da za zločin u njihovu mjestu nitko nije odgovarao. Vrlo mali broj počinitelja dobio je zatvorske kazne, a dio njih pobjegao je u Srbiju. Istodobno je veliki broj hrvatskih branitelja i zaslužnih zapovjednika obrane gradova poput Vukovara, Siska i Gospića bio procesuiran, najviše po zapovjednoj odgovornosti, i otišao u zatvor.
Neki su i umrli u zatvoru. Za mnoge pravde još uvijek – nema.


