Štandarac se vratio na splitsku Pjacu, u izvornom obliku i na mjesto kojem pripada.
AUTOR TEKSTA: Petar Škorić
Time se provodi odluka Trgovačkog suda, koji je Gradu naložio povratak autorskog djela akademskog kipara Kuzme Kovačića na njegovu izvornu lokaciju. Sud je prethodno utvrdio i da je naknadno dodavanje natpisa „26.10.1944. Dan oslobođenja Splita od fašizma“ izvedeno bez suglasnosti autora.
Štandarac je tijekom godina postao dio urbane memorije i prepoznatljive slike Pjace. Na njemu nije zamišljena iscrpna kronologija svih političkih, vojnih i komemorativnih događaja, nego nekoliko ključnih povijesnih točaka koje simboliziraju nastanak, razvoj i identitet Splita – od Dioklecijanove palače, prvoga gradskog Statuta i pobjede narodnjaka do 1991. godine, kada je Hrvatska postala suverena i samostalna država. Zato razumijem i logiku Komisije i stručnjaka koji su 1999. godine oblikovali izvorni sadržaj Štandarca. Pred njima nije bio zadatak napisati povijesnu monografiju grada, nego izdvojiti nekoliko prijelomnih razdoblja oko kojih se može postići širok konsenzus, bez pretvaranja spomenika u mjesto novih ideoloških i političkih prijepora. Jer kad bismo danas krenuli dodavati svaki važan datum, gdje bismo stali?
Na Štandarcu nema 1000. godine i jačanja mletačkog utjecaja, hrvatske vlasti početkom 11. stoljeća, Kolomanova ulaska u Split, povratka pod ugarsko-hrvatsku vlast, vremena kralja Tvrtka, uspostave višestoljetne mletačke vlasti 1420., velike obrane Splita od Osmanlija 1657., pada Mletačke Republike 1797., francuske uprave početkom 19. stoljeća ni ponovne austrijske vlasti. Nema ni 1918. godine i sloma Austro-Ugarske, talijanske okupacije Splita u Drugom svjetskom ratu, njemačke okupacije 1943., 26. listopada 1944., formiranja prve hrvatske federalne vlade u Splitu 1945., niti brojnih drugih prijelomnih i tragičnih događaja 20. stoljeća.
Nema ni 6. svibnja 1991. i velikog prosvjeda pred Banovinom protiv velikosrpske i JNA agresije i okupacije hrvtskih sela, ustrojavanja splitskih dragovoljačkih postrojbi, napada Jugoslavenske ratne mornarice na Split 15. studenoga 1991., odlaska JNA iz Splita početkom 1992., međunarodnog priznanja Hrvatske 15. siječnja 1992. niti pobjedničke Oluje 1995. godine. Sve su to važni dijelovi povijesti našega grada i Domovine. Svaki od njih zaslužuje svoje mjesto u knjigama, muzejima, spomen-pločama, znanstvenim raspravama i zasebnim obilježjima.
Upravo zato mi je teško razumjeti pokušaje da se povratak Štandarca ponovno pokušava pretvoriti u ideološki sukob samo zato što na njemu nema 26. listopada 1944. godine. Time nitko ne briše niti osporava taj povijesni događaj. Jednostavno, kao što na Štandarcu nema niza drugih važnih događaja iz više od 1700 godina splitske povijesti, nije bilo opravdano naknadnom političkom intervencijom mijenjati izvorni koncept autorskog djela. Takvo nasilno dopisivanje povijesti na spomenik samo zato što netko smatra da baš njegov datum mora biti uklesan vodi beskrajnom pitanju – zašto ovaj datum da, a deset drugih ne?
Upravo je bivša gradska vlast na čelu s Ivicom Puljkom taj spor nepotrebno zaoštrila. Nakon sudskog naloga za uklanjanje naknadno dodanog natpisa Puljkova vlast odlučila je ukloniti cijeli Štandarac s Pjace. Sada se, nakon nove sudske mjere, gradonačelnik Šuta ga vraća na izvornu lokaciju. Takav neprimjeren odnos prema simbolima grada nije nam trebao. Split ima dovoljno bogatu, dugu i slojevitu povijest da je ne moramo svoditi na ideološko nadmetanje oko jednoga datuma i jednoga spomenika.
Štandarac pripada Pjaci, kao što Pjaca pripada identitetu Splita. Dobro je da je pogreška ispravljena i da se jedan prepoznatljivi simbol grada vraća tamo gdje je desetljećima bio dio njegova života i slike. Čuvajmo cijelu povijest Splita, poštujmo izvorno autorsko djelo i nemojmo njegove simbole ponovno koristiti za podjele. Split i njegova povijest puno su veći od jednoga datuma.

