Od 29. rujna do 12. listopada objavili smo u nastavcima feljton kolumnista “Hrvatskog neba” Zdravka Gavrana pod naslovom „Što se to događa sa svijetom – i što očekivati i činiti ubuduće?“. Sada ga donosimo kao dvije cjeline. Razlozi za ponovno objavljivanje jesu vruća aktualnost teme i pokazano zanimanje naših čitatelja za feljton, u čijem zaključnom dijelu stoji i ovo: „Točno je da praktičari i pragmatičari dominiraju poviješću, no istinske vrijednosti proglašuju, brane i za njih se izlažu, i kada je nužno bore se i ginu, idealisti – pa tako i onda kada praktičari i pragmatičari dovedu zajednicu do bezizlazja upravo zato što su zanemarili neke od bitnih značajki i dimenzija čovječnosti i ljudskosti koje su ovdje naznačene.“ Početak svakog nastavka feljtona proviđen je određenim citatom iz Biblije, motom, da se istakne kako budućnost svijeta ne ovisi samo o čovjeku, nego i o Bogu, te o odnosu ljudi i narodā spram Njemu i međusobno.
Anđele borče, Mihovile, siđi s visokog neba na pute nam zemne, satri Sotonu, ratove sve smiri, očuvaj mir nam! (Iz himna za blagdan svetih arkanđela Mihaela, Gabriela i Rafaela, 29. rujna)
Što očekivati i prema čemu težiti u svijetu sve brojnijih oružanih sukoba i poremećaja? Na to pitanje nude se u javnom prostoru različiti odgovori. Pa ipak, nijedna prouka, nijedno istraživanje, analiziranje, zaključivanje i prognoziranje ne može ignorirati poplavu događaja i učinaka koji muče naš um i pobuđuju sve veću zabrinutost i tjeskobu. Suvremeni svijet u sebi se komeša i sukobljava, pri čemu dospijeva do gotovo bezizlaznih situacija: od unutarnjih kriza i nereda te bilateralnih i multilateralnih rasjeda i raspada međunarodnog prava, od narušene trgovinske razmjene i prekida lanaca opskrbe do hibridnih i oružanih bilateralnih i regionalnih sukoba i pogibelji? Što vodi svijet prema sve većem kaosu. Pri čemu Zapad, osobito Europa, a ni brojna druga područja ne stoje dobro ni perspektivno. – Možemo li pronaći neki dobar izlaz iz ove neuravnoteženosti u smjeru ’vraćanja mačeva u korice’ i dovođenja svijeta u novu, mirotvornu ravnotežu, na dobrobit ljudi, narodā i čovječanstva?
George Soros, Amerikanac židovske korjenike porijeklom iz Mađarske (r. 1930.), šef globalne mreže miješanja u sustave i politike mnogih zemalja i financiranja opozicije i kritičara njemu nepoćudnih “nacionalističkih” i “autokratskih” vlasti, državnika i stranaka – a sve s ciljem stvaranja globalističkoga, liberalno-demokratskog međunarodnog poretka u kojem bi, tobože, zavladala opća harmonija među narodima na zemlji, dok bi se identiteti i granice praktički ukinuli te bi se sve rase, narodi, kulture i religije ispremiješale kao u nekom ‘melting pot’-u
Kao na pretpostavku za razumijevanje današnjega stanja, mora se prvo podsjetiti na to da su svjetski poredak te njegovu doktrinu, pravila i etiku od 1945. naovamo, a osobito onaj unipolarni, nastao po slomu sovjetskoga komunističkog bloka oko godine 1990., i koji je potrajao do drugog desetljeća ovoga stoljeća, definirale u prvom redu Sjedinjene Države, a donekle i druge velike zapadne sile, poglavito V. Britanija i Francuska, uz potporu ostalih, te utjecajni punktovi moći. Ta politička doktrina i etika bila je podupirana i potvrđivana američkom političkom, ekonomskom, vojnom, obavještajnom, tehnološkom, informativnom, kulturnom i drugom dominacijom odnosno hegemonijom ili prevlašću diljem svijeta, uz izuzeće nekih zemalja koje su joj se više ili manje uspješno odupirale. Nisu se, u suočenju s američkim supremacionizmom, primjerice Hrvatska ili Njemačka,
Kao na pretpostavku za razumijevanje današnjega stanja, mora se prvo podsjetiti na to da su svjetski poredak te njegovu doktrinu, pravila i etiku od 1945. naovamo, a osobito onaj unipolarni, nastao po slomu sovjetskoga komunističkog bloka oko godine 1990., i koji je potrajao do drugog desetljeća ovoga stoljeća, definirale u prvom redu Sjedinjene Države, a donekle i druge velike zapadne sile, poglavito V. Britanija i Francuska, uz potporu ostalih, te utjecajni punktovi moći. Ta politička doktrina i etika bila je podupirana i potvrđivana američkom političkom, ekonomskom, vojnom, obavještajnom, tehnološkom, informativnom, kulturnom i drugom dominacijom odnosno hegemonijom ili prevlašću diljem svijeta, uz izuzeće nekih zemalja koje su joj se više ili manje uspješno odupirale. Nisu se, u suočenju s američkim supremacionizmom, primjerice Hrvatska ili Njemačka, Turska ili Argentina ’pačale’ u to kako (pre)uređivati sustav pravila u međunarodnim odnosima ili protiv koje zemlje politički, diplomatski, propagando, ekonomski ili vojno intervenirati, a kamoli u to kakva će u sebi biti američka demokracija. Ali je vrijedilo obrnuto. U velikoj mjeri to vrijedi i danas, iako su u međuvremenu takvi odnosi znatno poljuljani ili narušeni, posebice s obzirom na opetovano europsko dominantno suprotstavljanje izboru D. Trumpa za predsjednika SAD-a i njegovim politikama.
Kratak osvrt na prijašnje stanje i prijašnje nepravde u doba globalne prevlasti SAD-a
Tako su, primjerice, Sjedinjene Države vršile velike pritiske na Hrvatsku da bez otpora i skanjivanja surađuje s Haaškim tribunalom za zločine počinjene na ’području bivše Jugoslavije’, da mu izruči sve optužene generale i ostale i da mu dostavi arhivsko gradivo zaštićeno državnom ili vojnom tajnošću i da pristane na kriminalizaciju Domovinskog rata i desuverenizaciju – a istodobno su same Sjedinjene Države rezolutno odbile pristupiti Rimskom statutu, kojim je predviđeno univerzalno sudište za sve ratne zločine koji su se ili bi se dogodili igdje na kugli zemaljskoj, a koje bi obvezivalo samo države koje prihvate Rimski statut. Američko službeno objašnjenje bilo je vrlo jednostavno: Ne želimo izručivati svoje vojnike tom sudištu zato što bi ono moglo nepravedno suditi i presuđivati američkim vojnicima!
Pritiske u cilju „pune kooperativnosti“ i bezuvjetne suradnje s Carlom del Ponte vršile su na Hrvatsku i razne američke saveznice, članice NATO-a, i međunarodne organizacije i čimbenici koji su bili pod kontrolom što zapadnih država, što zapadnih odnosno globaliziranih mreža i središta moći. Meka, kukavička ili anacionalna vodstva Hrvatske na takva su zahtijevanja i ultimatume, nakon određenih otpora i krizmanja, i pristajala. Onako kao što su se, iako navodno nevoljko, mirila s međunarodnim, pa onda i vlastitim, priznavanjem ’univerzalne jurisdikcije’ Srbije za zločine počinjene u ratu i na teritoriju Republike Hrvatske, na koju je Srbija izvršila brutalnu agresiju, popraćenu brojnim i okrutnim zločinima nad hrvatskim državljanima.
Svi su znali, ne samo u Hrvatskoj, da je takvo postupanje najveće svjetske sile i njezinih pipaka pruženih u sva tijela ’međunarodnoga poretka’ nepravedno i nepošteno i neprincipijelno, ali su smatrali da se toj i takvim nepravdama nitko u stvarnosti ne može, pa se stoga i ne treba suprotstavljati. Mirili su se, unatoč protivljenju glavnine vlastitog naroda, s time da ono što je dopušteno ’Jupiteru’ (vrhovnoj sili) nije dopušteno ’volu’, tj. majušnoj ovozemaljskoj sili (u usporedbi s najvišom i nadzemaljskom) kao što je Hrvatska (Quod licet Iovi, non licet bovi!).
Slična poslušnost brojnih zapadnih zemalja američkom imperiju odnosno ’imperatoru’ pokazivala se je i pri nezakonitim agresijama ili potpomaganju unutarnjih pobuna i agresija na države kao što su Irak, Libija i Sirija, ili pri također tomu prethodećemu međunarodno nezakonitom bombardiranju Srbije, a isto tako i pri međunarodnopravno prijepornoj okupaciji dalekog Afganistana i obaranju tamošnje talibanske vlasti. U vojnoj akciji usmjerenoj protiv talibanskog režima odnosno u invaziji Afganistana, prije nego što su Ujedinjeni narodi donijeli odgovarajuću rezoluciju po poglavlju VII. kojom su uspostavili ISAF, sudjelovale su u prvom redu američke vojne snage, uz potporu britanskih. Ali je neizravnu potporu i tehničke usluge toj vojnoj akciji dalo neizravno najmanje 55 zemalja, među kojima su bile brojne zapadne, ali i primjerice Rusija, Turska i Pakistan. Rijetko se koja od dvjestotinjak država i međunarodnih subjekata na svijetu usuđivala i verbalno suprotstaviti moćnom SAD-u. Takva su općenito bila tada vremena: Amerika je bila vrlo jaka i nije bilo ni poželjno ni neopasno ’stati joj na put’ ili ’cjepidlačiti’ u pogledu njezina ’prava’ na ovo ili ono.
Američki neuspjesi, slabljenje moći i nove nevolje Zapada
No susljedna zbivanja u svjetskoj stvarnosti, u širokoj panorami, zbivanja ’na terenu’ tijekom drugog desetljeća ovog stoljeća te u ovomu trećem pokazala su da američka prevlast i premoć u svijetu slabi, a s njome i ukupna premoć Zapada. Promjena globalnih odnosa moći, jačanje suverenosti mnogih te češća i hrabrije samostalna odlučivanja mimo volje SAD-a i velikih zapadnih sila odnosno organizacija kao što su G7, NATO i EU ima čitav niz razloga i uzroka: od dinamično populacijskih, izmijenjenih trgovinskih i financijskih, drukčijih vojnih, oružanih i obavještajnih odnosa moći do ekonomskih, političkih, socijalnih, unutarnjih, znanstveno-tahnoloških, etičkih, svjetonazorskih, duhovnih i psihologijskih momenata.
Bez ulaženja potanje u sve te aspekte, recimo najprije to da je američka politička, oružana ili interventna sila, kao produžena ruka političke volje reprezentanata američke ’duboke države’ i korporacijskih interesa, uvelike oslabjela, a više puta i jako zatajila. Pokazala se naime neuspješnom ili samo djelomično uspješnom u ostvarivanju postavljenih ciljeva u cijelom nizu zemalja, bilo u vojnim akcijama protiv njih, bilo u miješanju u zbivanja na strani niza ’režima’ ili protiv njih. Navedimo samo eklatantne primjere: Afganistan (iz kojega se američka vojska kaotično povukla, zatečena napredovanjem talibana i munjevitim urušavanjem proameričke afganistanske vojske, pri čemu je ostavljeno oružja u vrijednosti koja se mjeri stotinama milijuna dolara), Irak (odakle se američka vojska upravo povukla, što je rezultat višegodišnjeg pritiska domaće vlade i općeg, za SAD nepovoljna stanja u toj zemlji), Pakistan (američke akcije nisu dokraja otklonile prijetnje terorizma), Sirija (nije u prvom razdoblju oboren Assad, a pušten je iz boce duh „Islamske države“, koji je zaustavila ruska, a ne američka vojna sila), Somalija, Jemen, Libija, Libanon, Niger.
Popisu moramo dodati američko-izraelski ovogodišnji neuspjeh u ciljanom obaranju iranskog režima žestokim kratkotrajnim (kako se planiralo) zračno-raketnim napadima i/ili u prisiljavanju tog režima odnosno iranskoga državnog i vojnog vrha na kapitulaciju. Pri čemu je američka vojna sila istrošila goleme zalihe oružja, pretrpjela velike štete u uzvratnim iranskim napadima te prouzročila nemjerljive štete za američke savezničke zemlje-štićenice u Zaljevu i za čitav svijet na planu energetike i osiguravanja slobode plovidbe i prometnih pravaca za nesmetanu trgovinu sirovinama i proizvodima ključnima za funkcioniranje suvremenog svijeta.
‘Liberalna demokracija’ nije preplavila svijet; naprotiv
Dometnimo uz rečeno nezaustavljivo jačanje Kine u svakom pogledu, uz prkošenje Rusije NATO-u te uz jačanje niza regionalnih sila ne samo po brojnosti stanovništva i po vojnoj snazi, nego i po velikim napredcima i konkuriranju SAD-u u sferi naoružanja, industrije, tehnike i informatike. Spomenimo i veliki deficit u trgovini s Kinom te daljnji rast američkoga javnog duga, kojemu se ne vidi kraja i za koji nitko ne zna kada će i kako uopće ikada biti smanjen, a kamoli vraćen. Dodajmo jačanje alternativnih valuta odnosno sredstava plaćanja, koja postupno istiskuju plaćanja u američkim dolarima, napose u moćnom savezu BRICS+. Navedimo i pitanje ugroze američkih i zapadnih interesa u Europi, a u svezi s rusko-ukrajinskih oružanim te rusko-zapadnim hibridnim ratom, sa sankcijama, s krizom energetike i drugih gospodarskih grana. Istaknimo i politička te svjetonazorsko-duhovna kretanja na Zapadu, po kojima populacije postaju sve nespremnije i nesposobnije za pariranje sve snažnijim radnim i vojnim ešalonima vrlo discipliniranih i fanatičnih radnika i vojnika iz drugih dijelova svijeta. Dodajmo i problem useljenika, osobito onih hispanske pripadnosti u SAD-u i onih odanih islamu, a nerijetko i islamizmu po zapadnoj i srednjoj Europi. Imigracije iz izvaneuropskih država u određenoj se mjeri može smatrati ne samo spasom od depopulacije i ekonomskog nazadovanja, nego i opasnom ’petom kolonom’, koja izaziva unutarnje razdore u europskim nacijama i koja možda prethodi vojnoj invaziji na Europu ili neke njezine dijelove u doglednoj budućnosti. A koja u svakom slučaju, uz ostale čimbenike, slabi europsku i zapadnu otpornost na unutarnje i vanjske prijetnje i ugroze. Koje su sve manje hipotetske, a sve više realistične, posebice u sferi ruske vojne prijetnje te ovisnosti europskih zemalja o energentima, sirovinama, (polu)proizvodima, komponentama i informatičkoj opremi iz drugih dijelova svijeta, napose iz SAD-a, Kine, Rusije (energenti), s Bliskog istoka, s Tajvana…
Ovime što je dosad samo natuknuto htjelo se potkrijepiti tezu koja glasi: Sjedinjene Države, Europa i ’kolektivni Zapad’ sve dublje ulaze u ’krizni modus’. Sve su manje i rjeđe u stanju nametati većini svijeta svoju volju i svoje ’standarde’ ili drugima što uvjetovati. Pogotovu nisu više u stanju ’izvoziti demokraciju’ (G. W. Bush), što je još jedna od tlapnji zapadne liberalne demokracije. Nju je početkom 1990-ih ’znanstveno’ formulirao i strateški postavio Francis Fukuyama oholom i totalitarnom tezom o neminovnom prevladavanju i pobjedi liberalne demokracije zapadnoga tipa nad svim drugim oblicima vladavine i ideologije u cijelomu svijetu i, time, o „kraju povijesti“ (jer da nakon ostvarenoga ’najboljeg od svih mogućih svjetova’, kako bi se izrazio filozof Leibniz, ne može više biti povijesnog razvoja prema čemu drugomu, boljemu, jer ničega boljega od svijeta liberalne demokracije nema niti može biti); od te utopijske teze on je poslije i sam odustao. Ali čini se da nju zapadne liberalne elite još uvijek imaju za svoje svjesno ili nesvjesno polazište u geopolitičkom planiranju. Iako ’liberalna demokracija’ nije preplavila svijet niti više ima ikakve šanse ikada ga preplaviti. Naprotiv, jačaju njoj oprečne doktrine, politike i prakse. A posebice se pokazuje koliko je Zapad, i ne samo Zapad, u negativnom smislu, ’personaliziran’ i ’privatiziran’ – koliko su osobni, privatno-skupinski i privatno-korporativni interesi presudni za poteze koji se vuku, a koji su ključni za narode i države. Predsjednik Trump ističe se među onima koji pri državničkim potezima nerijetko stavljaju u prvi plan svoj osobni, privatni interes odnosno interes vlastite ‘familije’, skupine, stranke ili konzorcija. A brkanje privatnoga s nacionalnim nipošto nije pokazatelj zrele svijesti o služenju isključivo općemu dobru vlastite nacije, a i dobrobiti čovječanstva. O vladavini prava i obvezatnosti pridržavanja međunarodnog prava, o privrženosti općim vrijednostima i etičkim vrjednotama da se i ne govori. O tomu će biti više riječi u daljnjim nastavcima.
I pokaza se drugo znamenje na nebu: gle, Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih– i obori ih na zemlju. Iz biblijske knjige Otkrivenje, 12, 3-4
Rijeka povijesti krenula je u međuvremenu, i to tijekom svega desetak-petnaest posljednjih godina, za mnoge zapadne stratege i oblikovatelje doktrina i politika sve više neočekivanim i gotovo obrnutim smjerom od onoga koji je prije 35 godina predvidio zlosretni Fukuyama (kao eksponent onoga što se naziva i ’duboka američko-zapadna država’ – Deep State), stekavši smjesta golemu vojsku svojih intelektualnih i provedbenih sljedbenika. Uz ostalo, jačale su države koje osobito ili odviše ili uopće ne mare za vrijednosti liberalne demokracije, turbo-zaštite ljudskih i manjinskih prava te svega ostaloga. Sjedinjene Američke Države nisu u stanju ’mekom silom’ nametati drugima svoja pravila igre i svoju volju, ili se pri takvim nastojanjima susreću sa sve brojnim i sve tvrđim otporima ili okretanjima leđa vlastitih prijašnjih saveznika.
Pod Trumpom sve se rjeđe Sjedinjene Države i trude djelovati s mekih polazišta zapakiranih u diplomatski celofan kako bi se potvrđivao američki primat u svijetu ili u regijama u kojima SAD ima posebne interese; okreću se tvrđim, pragmatičnijim metodama i odmiču se od postulata liberalne demokracije i samih principa dosadašnjih međunarodnih odnosa uobličenih u Povelji UN-a i u drugim međunarodnim dokumentima kojima je država Georgea Washingtona bila ili jest potpisnica. No ni na trumpovski način kombiniranja političkih prijetnji, ekonomskih ponuda, sankcija ili ucjena te vojnih udara uglavnom nisu u stanju ostvarivati zacrtane ciljeve. Ne uspijevaju štititi ni sve glavne svjetske plovne putove, svrgavati nepoželjne režime (Venezuela je, donekle, rijetka iznimka) ni štititi savezničke države u drugim dijelovima svijeta, sada napose one na Bliskom istoku. I već dugo ili nisu u stanju gotovo nigdje dovoljno uspješno vojno intervenirati (primjeri: Sirija, Iran i Jemen) ili vojnom intervencijom osvojenu i pokorenu državu zadržati trajno pod svojom kontrolom (primjeri: Afganistan i Irak).
Američke i europske nevolje i slabe točke
I europske države pokazuju se većinom razmjerno sve slabijima i sve nevažnijima. Francuska je, primjerice, ovih godina morala podviti rep i povući svoje posebne postrojbe iz nekih afričkih zemalja u kojima je dotad desetljećima štitila tamošnje režime od islamističkih ustanika i drugih pobuna i nereda. Europske zemlje strepe sve više od ruskoga hibridnog i klasičnog rata protiv njih; o ruskoj nuklearnoj prijetnji da se i ne govori, a na koju u Europi jedino Francuska i V. Britanija mogu uzvratiti, premda raspolažu neusporedivo slabijim nuklearnim arsenalom od ruskoga. A i u pogledu konvencionalnih oružja dvojbeno je kako bi europske vojne sile prošle dođe li do izravnoga rata Rusije konvencionalnim snagama protiv poneke članice NATO-a i EU-a.
Nadalje, Sjedinjene Države politički su, ideološki i svjetonazorski destabilizirano i raskoljeno društvo, a ta se raskoljenost posljednjih godina prenosi i na međusobne odnose američkih saveznih država. Vladavina Donalda Trumpa jest i na unutarnjem planu vladavina visokog rizika, i malo je onih koji će staviti ruku u vatru prisežući da će on uredno i u miru privesti kraju i ovaj svoj mandat odnosno da u SAD-u ne će doći do socijalno-političkog meteža većega nego što je posljednjih godina zabilježen.
U Europi pak nasuprot etabliranim političkim snagama jačaju i radikalna desnica i radikalna ljevica. Iako ni prva, a još mnogo manje ni druga nisu kadre preuzeti vlast ni u kojoj pojedinoj državi, osim desnica vjerojatno dogodine u Francuskoj u osobi Marine Le Pen kao novog predsjednika države, s velikim ovlastima, unutarnja nezadovoljstva i antagonizmi, osobito u zemljama s izraženim brojem useljenika, ali i općenito u raznim donjim i srednjim slojevima društava, suočavaju ’Stari kontinent’ s nepredvidivim rizicima destabilizacije u pojedinim državama ili regijama, ali i u okvirima EU-a kao naddržavnog okvira.
I dok se zapadne vlade i elite koprcaju nastojeći na stare načine rješavati unutarnje teškoće i međunarodne nevere, odozdol, iz jezgre naroda, raste svijest o iluzornosti ukupne doktrine, strategije, taktike i svrsishodnosti politika što ih i dalje vode ili svojeglavo nastoje voditi etablirane političko-intelektualne, institucionalizirane i općenito premoćne i umrežene snage u europskim državama, u Europskoj uniji, NATO-u i drugim europskim ili dominantno zapadnim organizacijama, forumima i po geopolitičkim i drugim stožerima i promišljaonicama.
Počinje se uviđati kako se ’ovako dalje ne može’
Sigurnost i blagostanje za to se vrijeme osipaju. Upravo pristižu vijesti o opasnoj financijskoj krizi u Sjedinjenim Državama, povezanoj s velikim državnim dugovima i sa strukturom vjerovnika američke države odnosno s rastom prinosa na te dugove, koji je indikator financijske nestabilnosti i investitorske nesigurnosti. Stručnjaci procjenjuju da bi se ulaženje SAD-a u ozbiljnu financijsku krizu neminovno i za nju vrlo nepovoljno prelilo na Europu, već ionako pogođenu raznim financijskim i ekonomskim i sigurnosnim nepogodama. Istodobno, vlade 13 država članica Europske unije traže od zajedničkih institucija u Bruxellesu kresanje golemoga i skupoga birokratskog aparata te reviziju politika subvencioniranja odnosno reviziju kriterija subvencioniranja iz proračuna EU-a. Razna zaduživanja EU-a i država članica, veliki izdatci za Ukrajinu te štete od sankcija Rusiji, koje se procjenjuju na stotinu milijarda samo zbog velika smanjenja uvoza fosilnih goriva iz Rusije, slabljenje niza industrijskih djelatnosti i najnovija kriza s opskrbom naftom, plinom i derivatima dovode do toga da dio onih koji su spremni pogledati istini u oči počinje uviđati kako se ’ovako dalje ne može’.
A Europska unija uglavnom je inertna, hiperregulirana i birokratizirana, troma i samozadovoljna, otuđena od europskih naroda, a takva su i vodstva i mentalni sklopovi mnogih država članica. Dok se svijet naglo mijenja i dok kineski konkurentni ugrožavaju perspektivu razvoja pa i samog opstanka vodećih tvrtki europske automobilske i druge industrije. K tomu je Europa iznimno ovisna o rijetkim mineralima i raznim drugim komponentama i proizvodima koje nabavlja iz Kine, SAD-a i iz niza drugih zemalja bogatih raznim i vrlo potrebnim, ničim drugim nezamjenjivim sirovinama i robama. K tomu treba dodati sve veća i sve teže podnosiva izdvajanja iz proračuna za naglo jačanje vojno-obrambenih kapaciteta, a napose nimalo bezopasne napukline u transatlantskim odnosima.
Zbivanja u svijetu postaju sve manje predvidiva, a sve više nepovoljna i opasna
Sve to odražava se ili se realni odnosi važnosti i moći odrazuju i na međunarodnu poziciju i utjecaj Europe na daljnja zbivanja i procese u globalnom svijetu. Najkraće rečeno, Europa tendira prema vlastitoj marginalizaciji u međunarodnim odnosima. Zaštitni mehanizmi Europske unije za koje se dugo vjerovali da mogu jamčiti uspješno funkcioniranje tog bloka vrlo razvijenih država, kao što je kontroliranje vlastitih i stranih čimbenika putem diplomacije, političkih pritisaka, međunarodnog prava, snažnoga gospodarstva, milijarda eura razvojne i druge pomoći državama u potrebi te djelovanja na planu znanosti, obrazovanja, kulture i informiranja pokazuju se sve manje učinkovitima. Europske zemlje najprije su gubile i izgubile svoje kolonije, a sada je u jeku i proces gubljenja njihove postkolonijalne nadmoći, iako se još uvijek na račun desetljećima i stoljećima stjecanih prednosti može živjeti u Europi razmjerno vrlo dobro.
Zbivanja u svijetu postaju istodobno sve manje predvidiva, a sve više nepovoljna i opasna. Zapadna ’moć i slava’ pomalo se ili se pospješeno ’raspadaju’. Pesimistička tumačenja i prognoze iz dana u dan dobivaju nove potvrde i potkrjepe – koliko god Zapad i dalje bio razmjerno jak i bogat te ga još uvijek ni moćna Kina ni drugi dijelovi svijeta ne mogu samo tako otpisati kao partnera u diplomaciji i trgovini, i u znanostima, gospodarstvu i kulturi, kao izvoznika i kao tržište, kao generatora mnogo toga vrijednoga čime drugi još ne raspolažu. No da bi Europa zaslugom svojih prednosti imala težinu i morala biti slušana malo podalje od njezinih kopnenih granica i teritorijalnih mora odnosno gospodarskih pojaseva njezinih država, to više nije realistično očekivati.
’Zagubljene’ zlatne ključiće za zaključavanje ratnih kriza na istoku Europe i na Bliskom istoku te za stabilizaciju i buduću suradnju u Sredozemlju (drastični su primjeri destabilizirana i podijeljena Libija, Cipar, Libanon, Izrael te sada odnos Maroka prema španjolskim ekslavama), na Baltiku, (gdje Rusija prijeti i nuklearnim udarima ako bi došlo do pokušaja izolacije kalinjingradske ruske eksklave), u Atlantiku, na Arktiku, u Crvenom moru, Hormuškom tjesnacu i Perzijskom zaljevu, u Južnom kineskom moru, u zoni prijepora Kine i Tajvana i drugdje nitko nikako da pronađe. Poneka od najjačih europskih sila povremeno pošalje nekamo po jedan svoj ratni brod, i to je uglavnom sve, iako je svakomu razvidno da je to samo simboličko i k tomu prilično rizično pokazivanje (slabašnih) mišica. Europske vlade, vođe, stranačko-političke klase, institucionalni i intelektualni ešaloni pokazuju se i na domaćem i na međunarodnom planu sve više kao nedorasli razini temeljne i strategijske odgovornosti za budućnost vlastitih naroda. No zato pozicije kojih su se već davno domogli ljubomorno drže i čuvaju za sebe. Pa makar propao i onaj sada suženi, vlastiti svijet, europski i međunarodni poredak kojem su oni bili ili se još uvijek drže kao da jesu njegovi predvodnici, suoblikovatelji i čuvari…
Europska vodstva nemaju odgovora na brojna nova pitanja
A očuvati odnosno povratiti u cijelomu svijetu i u samoj Europi (s obzirom rat Rusije s Ukrajinom i njegova hibridna protegnuća te moguće izravno širenje vojnih udara na određene lokacije u državama koje vojno pomažu Ukrajini, čime Kremlj upravo prijeti) onaj stari i blagotvorni mir, – to se sada kada ’Pax Americana’ postupno postaje stvar prošlosti, a ne i sadašnjosti i budućnosti –pokazuje kao ’sanja pusta’?
Nadalje, kako izaći nakraj s vlastitom dekadencijom i unutarnjim rasapima – koje je europskim narodima – čija su vodstva i mnoštva okrenula leđa kršćanstvu, religiji i baštinjenoj tradiciji, identitetu i etici – donijela upravo dominantna ideologija i politika progresivnog liberalizma te svjetonazorskog, etičkog i duhovnog relativizma planski rastrojstvene naravi? Kako se postavljati spram asertivnoj Kini, a i spram nizu drugih, ’jogunastih’ regionalnih sila i nedržavnih aktera, napose terorističkih organizacija i mreža međunarodnog kriminala i destabilizacije? Kakve politike voditi spram siromašnom, populacijski bujajućem i siromašnom, a socijalno i sigurnosno eksplozivnom Globalnom jugu. Kako se odnositi spram prijetećem radikalnom, bojovnom i osvajačkom islamizmu? Kako ojačati svoju ulogu i ne zaostajati u suočenju s naglim razvojima drugdje vojne i civilne tehnike i tehnologije te s nekontroliranom munjevitim usponom i globalnim jačanjem uloge umjetne inteligencije u gotovo svemu, u čemu su predvodničke zemlje i dalje vrlo razvijeni SAD i sve naprednija Kina?
Kako se snalaziti i optimalno politički postavljati u procjepu između SAD-a i Rusije, između SAD-a i Kine, između SAD-a i Irana…?
Geopolitički i geoekonomski i ekologijski i socijalno gledano, moraju se naznačiti još neka pitanja, kao što su: Kako se snalaziti i optimalno politički postavljati u procjepu između SAD-a i Rusije, između SAD-a i Kine, između SAD-a i Irana, između Izraela i palestinske Gaze te Zapadne obale odnosno spram hipotetskoj palestinskoj državi? Kako na vlastitu tlu, a kamoli drugdje, spriječiti daljnju devastaciju prirode i okoliša, obraniti se od raznovrsnih zatrovanja i boleština te svom prebivalstvu osiguravati dovoljno zdrave i priuštive hrane, pitke vode, prirodnog okoliša, dovoljno radne snage? Kako i ubuduće održavati ovako visok standard života i blagostanje na koje se zapadnoeuropsko prebivalstvo već jako naviknulo? Ono naime smatra po sebi razumljivim (’bogomdanim’) da Europa ostane zauvijek jednim od najrazvijenijih dijelova svijeta i kontinentom s visokim socijalnim standardima; no što bi tomu imalo biti čvrstom podlogom i tko više takvo što uopće može i srednjoročno jamčiti? Kako na sva ta pitanja pronaći pravae odgovore?
Za najveći dio etabliranih europskih i zapadnih vodstava, ’elita’ i ’mudraca’ (the pundit class) okupljenih po vladama, povjerenstvima, stožerima, državnim službama i javnim upravama, po institutima, sveučilištima, časopisima i promišljaonicama (think tanks), po ustanovama i moćnim medijima odgovori na ta pitanja višestruke su nepoznanice ili se pomalo gube, empirijski gledano, u zoni ’znanstvene fantastike’… Uz ostalo i zato što svijet ne samo da izmiče europskoj i zapadnoj kontroli i mogućnosti kataliziranja onoga što se u njemu događa, nego izmiče i samoj racionalnosti, koja se dosad pretpostavljala kao osnova svakoga strateškog planiranja i međunarodnog sporazumijevanja i suradnje. – Prvo bi se, naravno, moralo dobro spoznati i priznati realitete: i one u velikom svijetu, i one na Zapadu, a isto tako i istinu o samima sebi. A ne i dalje svijet promatrati s vlastitih i nadmenih, moralističkih, u međuvremenu zastarjelih i onemoćalih motrišta. Ili kroz prizmu egocentrično-karijernih, preuzetnih ambicija, ružičastih projekcija i brkanja stvarnoga sa željenim i svečano proklamiranim.
A što se sve upravo događa sa svijetom, što se sve bitno i ključno u njemu naglo mijenja ili se već nepovratno promijenilo, to ćemo pokušati jezgrovito prikazati u nastavku ove rekapitulacije trenutnoga stanja svijeta i glavnih procesa i promjena koje se tako naglo i možda nepovratno i sa sve višim rizikom od ratne kataklizme zbivaju u njemu. Promiče li Putin kaotizaciju svijeta, ne bi li se trebalo odmah dodati da ju promiču i mnogi na Zapadu: što takve a la Kremlj, što uzvratne, što neke treće vrste?
Izvor: portal Hrvatsko nebo
