Od zajedništva na prvim crtama do podjela, administrativnih prepreka i osjećaja zaborava – tri i pol desetljeća nakon početka velikosrpske agresije, Hrvatska se mora suočiti s pitanjem odnosa prema ljudima koji su je branili.
Prošlo je 35 godina od početka velikosrpske agresije na Hrvatsku. Kada je trebalo stati u njezinu obranu, bili ste kao jedan. Ostavljali ste obitelji i malu djecu, nerijetko sami nabavljali opremu i oružje te odlazili na prve crte. Mnogi među vama nisu imali vremena za odgovarajuću obuku ni pripremu za ono što ih je čekalo. Iz svakodnevnog života ulazili ste u najteže borbe, spremni položiti život za hrvatsku domovinu. Govorili su vam da će vaša imena biti zapisana zlatnim slovima.
A gdje ste danas? To pitanje ne traži svečani govor, protokolarni vijenac ni još jedno fotografiranje na obljetnici. Traži pošten odgovor države i društva – jesu li ljudi koji su podnijeli teret obrane dobili dostojanstvo koje im pripada ili su njihova imena ostala u govorima, dok su njihove stvarne potrebe potisnute na rub?
Dostojanstvo branitelja ne može se svesti na popise i povlastice
Povjerenje u sustav narušava svaka sumnja da su braniteljski status, ratni put ili prava koja iz njih proizlaze ostvareni na temelju neistinitih podataka. Takve sumnje ne smiju ostati sredstvo političkih obračuna niti se pretvoriti u optuživanje cijele braniteljske populacije. Potrebno ih je odgovorno istražiti, a svaku dokazanu zlouporabu sankcionirati. Upravo se tako štiti ugled onih koji su svoja prava stekli časno.
Najveći je problem kada se obrana države počne promatrati kroz stranačku pripadnost, poznanstva i pristup institucijama. Tada se stvara dojam da ratna žrtva vrijedi manje od političke blizine, a suborci postaju suparnici u borbi s administracijom. Hrvatska mora biti dovoljno zrela da razlikuje poštovanje prema braniteljima od zaštite mogućih zlouporaba. Jedno drugo ne isključuje – naprotiv, pošten sustav preduvjet je trajnog poštovanja.
Povijesne usporedbe s nekadašnjim načinima priznavanja boračkih prava imaju smisla samo ako nas vode prema većoj odgovornosti. Nijedna država ne bi smjela dopustiti da dokazivanje ratnog puta ovisi o političkoj podobnosti ili neprovjerenim iskazima. Pravila moraju biti jasna, postupci dostupni, a odluke utemeljene na vjerodostojnoj dokumentaciji.
Ratna trauma zaslužuje liječenje, a svaka zlouporaba provjeru
Posebno je osjetljivo pitanje ratnih trauma i PTSP-a. Sumnje u zlouporabu medicinske dokumentacije zahtijevaju stručnu i institucionalnu provjeru, ali ne smiju postati razlog za omalovažavanje oboljelih. Ljudi koji žive s posljedicama rata trebaju dostupno liječenje, podršku i razumijevanje, bez dodatnog tereta dokazivanja vlastite vrijednosti pred javnošću.
Jednaku pozornost zaslužuju obitelji poginulih i nestalih. Majčina bol zbog izgubljenog sina ne može se svesti na administrativnu kategoriju, kao što se ni dugogodišnja patnja obitelji ne može riješiti prigodnim govorom. Briga o njima mora biti trajna i konkretna: od psihološke pomoći do dostupnih socijalnih i zdravstvenih usluga. Sjećanje na žrtvu ima smisla tek kada uključuje odgovornost prema onima koji s njezinim posljedicama žive svakoga dana.
Političke podjele potisnule su braniteljsko zajedništvo
Branitelji danas nisu jedinstvena skupina s jednakim iskustvima, potrebama i političkim stavovima. Međutim, razlike među njima ne bi smjele biti prepreka zajedničkom zahtjevu za dostojanstvom, pravednim postupcima i dostupnom skrbi. Prečesto se upravo te razlike produbljuju kroz političke sukobe u kojima braniteljska populacija postaje sredstvo, a njezini stvarni problemi ostaju neriješeni.
Odgovornost imaju i oni koji u javnosti nastupaju u ime branitelja. Položaj u udruzi, političkoj stranci ili instituciji trebao bi značiti veću obvezu prema suborcima. Kada osobni interes nadvlada solidarnost, najviše gube ljudi koji nemaju utjecajne kontakte, novac za dugotrajne postupke ni snagu za novu borbu sa sustavom.
Jednako vrijedi i za odnos prema ratnim dužnostima i činovima. Odgovornost zapovjednika, vjerodostojnost ratnih putova i opravdanost dodijeljenih prava legitimne su teme javnog interesa. No o njima treba govoriti na temelju dokumenata i utvrđenih činjenica, uz jasno razlikovanje pojedinačne odgovornosti od paušalnog osuđivanja. Istina o Domovinskom ratu zaslužuje ozbiljnost, a ne novu podjelu među ljudima koji su ga proživjeli.
Iza administrativnih uvjeta stoje stvarni ljudski životi
Posebno bolan osjećaj nepravde nastaje kada čovjek svoju ratnu žrtvu mora iznova objašnjavati kroz datume, potvrde i postotke. Zakonski uvjeti moraju postojati, ali postupci trebaju biti razumljivi, dosljedni i dovoljno pažljivi prema okolnostima svakog pojedinog slučaja. Nitko ne bi smio ostati bez jasnog obrazloženja odluke ni bez djelotvornog puta da zaštiti svoja prava.
Čovjek koji je bio ranjen ne prestaje biti ranjen zato što njegova ozljeda ne doseže određeni prag za ostvarivanje nekog prava. Jednako tako, nečiji doprinos obrani ne može se u ljudskom i moralnom smislu procjenjivati isključivo prema administrativnoj granici. Pravni status i osobno iskustvo nisu isto, a država koja poštuje svoje branitelje mora znati prepoznati tu razliku.
Godine u međuvremenu prolaze. Ljudi stare, zdravlje slabi, a mnogih suboraca više nema. Dio preostalih suočava se s usamljenošću, nesigurnim prihodima i teškoćama u ostvarivanju potrebne pomoći. Posao koji netko danas radi nije mjera njegove ratne zasluge, ali je opravdano pitati omogućuje li mu društvo dostojanstven život. Zahvalnost koja ne vidi bolesnog, siromašnog ili osamljenog branitelja ostaje samo riječ.
Prazna mjesta na okupljanjima pozivaju na odgovornost
Na braniteljskim okupljanjima sve je teže zanemariti prazna mjesta. Iza njih mogu stajati smrt, bolest, umor, razočaranje ili jednostavno nemogućnost dolaska. Zato broj nazočnih ne treba pretvarati u konačan sud o nečijem ratnom putu. Treba ga shvatiti kao poticaj da se pronađu ljudi koji više ne dolaze i provjeri treba li im pomoć.
Obljetnice bi trebale biti prostor susreta, sjećanja i podrške obiteljima. Kada ih preuzmu protokol i stranačke poruke, gubi se ono zbog čega postoje. Branitelji imaju pravo očekivati da se na tim mjestima govori o njihovim suborcima i stvarnim potrebama, a politička obećanja vrednuju prema onome što je nakon svečanosti doista učinjeno.
Provjera spornih statusa i solidarnost mogu vratiti povjerenje
Šutnja pred nepravdom ne donosi rješenje, ali ni javno prozivanje bez dokaza ne vodi istini. Potrebni su dostupni i pouzdani postupci provjere spornih statusa, zaštita osobnih i zdravstvenih podataka te odgovornost za svaku utvrđenu zlouporabu. Tko ima konkretna saznanja i dokumentaciju, mora imati jasan put da ih dostavi nadležnim tijelima i dobije odgovor.
Jednako je važno obnoviti solidarnost među samim braniteljima. Neovisno, lokalno i izvanstranačko povezivanje može pomoći ljudima koji su ostali sami pred zdravstvenim, pravnim ili materijalnim teškoćama. Pomoć pri prikupljanju dokumentacije, pravni savjet, prijevoz liječniku ili redovit posjet nemoćnom suborcu često vrijede više od velikih javnih obećanja.
Braniteljske udruge svoju vjerodostojnost trebaju potvrđivati upravo takvim radom. Njihova snaga ne bi se smjela mjeriti blizinom političarima, nego dostupnošću članovima i spremnošću da zastupaju i one čiji se glas slabo čuje. Zajednički interes mora biti dovoljno snažan da nadvlada podjele na lijeve i desne kada je riječ o liječenju, dostojanstvu i pomoći obiteljima.
Hrvatska svoju zahvalnost mora pokazati djelima
Trideset i pet godina nakon početka agresije, Hrvatska ima obvezu sačuvati istinu o Domovinskom ratu i osigurati dostojanstven život ljudima koji su je branili. To znači odgovorno postupati prema sumnjama u zlouporabe, uklanjati nepotrebne administrativne prepreke i učiniti pomoć dostupnom onima kojima je potrebna.
Zlatna slova iz ratnih obećanja danas se najbolje čuvaju poštenim odlukama, dostupnim liječenjem i brigom za zaboravljenog suborca. Zajedništvo iz 1991. ne može se jednostavno prizvati govorom, ali može ponovno zaživjeti u konkretnom djelu solidarnosti. Dok još ima vremena, odgovornost je svih nas da nijedan čovjek koji je podnio teret obrane ne ostane sam.
