Ajaxovi navijači dva su dana sjedili po splitskim kafićima s noževima i stinama na stolovima, a nijedan političar nije rekao ni riječ. Kad je Torcida odgovorila na svoj način, cijela je politička scena u jednom danu pronašla riječ “nacizam”. Ta nesrazmjernost govori više o Hrvatskoj nego sama utakmica.
Navijači Ajaxa stigli su u Split dva dana prije utakmice i ponašali su se kao da su osvojili grad. Pojavili su se na Rivi s noževima i sjedili po kafićima s kamenjem, stinama, na stolovima, tamo gdje Splićani piju kavu, šetaju s djecom i prolaze s posla. Teško je povjerovati da se itko od stanovnika tih dana osjećao sigurno prolazeći najpoznatijom splitskom šetnicom. Ipak se nitko od političara nije osvrnuo na to. Nije bilo priopćenja ni hitnih sjednica. Nitko nije pitao je li Split siguran grad i tko je odgovoran za to da strani navijači naoružani lunjaju centrom dva dana prije utakmice. Ta tišina važna je jer bez nje nije moguće razumjeti buku koja je uslijedila.
Da odmah bude jasno – ono što je Torcida napravila jučer nije dobro i nije za pohvalu. Pjesme koje su se čule nisu bile za pohvalu. Nije bila ni bakljada zbog koje je sudac morao prekinuti utakmicu na petnaest minuta, uz štetu za Hajduk, za njegov ugled u Europi i za sve koji su na Poljud došli gledati nogomet. To treba reći bez okolišanja i bez “ali” na kraju rečenice. No svako ponašanje ima svoj kontekst, i tko ga ignorira ne želi razumjeti događaj, nego ga iskoristiti.
Lijes iz 1995. i jezik navijačkog rivalstva
Taj kontekst seže tri desetljeća unatrag. Godine 1995., uoči utakmice Hajduka protiv Ajaxa u četvrtfinalu Lige prvaka na Poljudu, Torcida je Golfom vozila mrtvački sanduk s natpisom “Ajax”. Jučerašnja povorka bila je podsjetnik upravo na taj događaj, ritual koji se ponavlja kad se dva kluba ponovno sretnu. Tko poznaje navijačku kulturu, odnosno kulturu navijačkog rivalstva, zna da se ona služi provokacijom, pretjerivanjem i simbolima koji izvana djeluju jezivo, a iznutra znače poruku protivniku – na našem ste terenu. Jučerašnje ponašanje Torcide bilo je dio tog obrasca. To ga ne čini lijepim, ali ga čini nečim drugim od onoga za što ga se danas optužuje.
Dio problema je u tome što Ajax nije običan protivnik. Ajax se naziva “židovskim klubom” zbog povijesti Amsterdama i svoje navijačke tradicije. I sam klub tu oznaku opisuje prvenstveno kao nadimak koji je prihvatio dio navijača. Dio Ajaxovih navijača prihvatio je naziv “Joden”, nizozemski za “Židovi”, kao znak ponosa i prkosa. Prema Gradskom arhivu Amsterdama, tijekom osamdesetih godina tvrda navijačka jezgra koristila je nadimak “Superjoden”, odnosno “super Židovi”. Davidove zvijezde, izraelske zastave i skandiranje “Joden” postali su dio te navijačke kulture. Taj odnos nije svima ugodan. Neki židovski navijači osjećaju nelagodu zbog takvog korištenja identiteta, a klub se od te oznake ograđuje i osuđuje antisemitizam. Najpreciznije je stoga reći da Ajax ima povijesne veze sa židovskom zajednicom i prepoznatljiv navijački “židovski” identitet. Upravo zato provokacije prema Ajaxu svaki put balansiraju na rubu, a upravo zato treba razlikovati rivalstvo od mržnje.
Kako je navijačko rivalstvo postalo nacizam
Danas su se gotovo sve političke opcije digle na zadnje noge i cijeli događaj proglasile nacizmom, a sve u cilju da se zabrani pozdrav ZDS. Nacizam je teška riječ i ne bi se smjela trošiti olako. Ni Split, ni Torcida, ni današnja Hrvatska nisu nacistički. Hrvatska je država nastala u obrambenom ratu, članica je Europske unije i NATO-a, i nema nikakve veze s ideologijom kojom je se danas tako lako etiketira. Kad se svaki navijački eksces proglasi nacizmom, riječ gubi značenje, a s njom i sposobnost društva da prepozna pravu opasnost kad se pojavi.
Povijest koju treba ispričati cijelu
Rasprava o hrvatskoj prošlosti gotovo se uvijek vodi na krnjim činjenicama, pa krenimo od početka. Nakon Prvog svjetskog rata Hrvatska je ušla u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, ali vrlo brzo izbio je dubok sukob oko uređenja države. Vidovdanski ustav iz 1921. uveo je strogo centralistički sustav s težištem vlasti u Beogradu. Hrvatske stranke, posebno HSS Stjepana Radića, tražile su hrvatsku državnost, Sabor, vladu i ravnopravnost unutar zajednice.
Politička kriza eskalirala je atentatom u beogradskoj Skupštini 20. lipnja 1928. Srpski radikalski zastupnik Puniša Račić tada je ubio hrvatske zastupnike Đuru Basaričeka i Pavla Radića, a smrtno ranio Stjepana Radića. To je duboko potreslo hrvatsku javnost i označilo slom parlamentarizma. Kralj Aleksandar I. Karađorđević iskoristio je krizu i 6. siječnja 1929. uveo diktaturu. Ukinuo je ustav, raspustio parlament, zabranio stranke, sindikate i skupove te uveo cenzuru. Država je preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, a vlast je još snažnije koncentrirana u Beogradu.
U takvim uvjetima Ante Pavelić, tada član Hrvatske stranke prava, otišao je u emigraciju i razvio ustaški pokret. Njegov cilj, potpuna hrvatska neovisnost, imao je korijen u stvarnim hrvatskim nezadovoljstvima. No NDH, koja je proglašena 1941., nastala je pod okriljem nacističke Njemačke i fašističke Italije i bez njihove vojne podrške nije mogla postojati. Pavelićev osnovni motiv postalo je održanje vlasti i preživljavanje te tvorevine, a režim je preuzeo rasne zakone i počinio zločine. Te dvije istine treba izgovoriti zajedno – hrvatsko nezadovoljstvo u prvoj Jugoslaviji bilo je opravdano, a ustaški režim bio je zločinački. Hrvati su se od NDH već mnogo puta distancirali i ogradili. Zato je nepošteno da im se taj teret neprestano iznova vraća na leđa.
Dvostruka mjerila
Zadnjih nekoliko godina jugonostalgičari i Milorad Pupovac sa svojim SDSS-om uporno nazivaju Hrvate ustašama i pripisuju im nacističke težnje. Takva retorika, po mom sudu, revno ispunjava ono što bi se moglo nazvati Memorandumom SANU 2 – trajno prikazivanje hrvatskog naroda kao genetski sklonog zločinu. Ista ta politička i medijska scena nije vidjela problem kad su građanske i aktivističke inicijative prosvjedovale u Zagrebu za Palestinu uz poruke poput “Nije rat, već genocid” ili “Cionisti odjebite”. Tada nitko nije govorio o antisemitizmu ni tražio hitne osude. Osjetljivost se, očito, uključuje selektivno.
Hrvatski narod naučio je trpjeti i šutjeti. Torcida ne šuti. Torcidaši su nacionalisti, a njihova se ljubav ne ograničava na Hajduk, nego obuhvaća i dom, kraj i državu. Velik broj tih dečki sinovi su hrvatskih branitelja. Zato se, iako su platili brojne kazne zbog pozdrava ZDS, tog pozdrava ne odriču. Rasprava o njemu u Hrvatskoj nije zatvorena, ali ne može se voditi s dva aršina. Od ljevice nitko ne traži da se odrekne petokrake, zvijezde pod kojom su počinjeni zločini na Ovčari i u Veleprometu. Teško je objasniti zašto bi se Hrvatima u njihovoj vlastitoj državi, stvorenoj u krvi, propisivalo kako smiju pozdravljati i što smiju pjevati, dok se istodobno ističe da četnička kokarda zakonom nije zabranjena.
Dalmacija koja ne šuti
Hrvati su posljednjih godina, osjećaj je mnogih, izgubili velik dio slobode izborene u Domovinskom ratu – slobode da govore bez straha od etiketa, da pamte bez isprike i da vole svoju zemlju bez objašnjavanja. Torcida se te slobode, za koju su se borili i njihovi očevi, ne odriče. To je hrvatska mladost koju nikakve zabrane, kazne, uhićenja ni zatvor ne sprječava da na obljetnicu Oluje prođu Kninom i zapjevaju hrvatske pjesme.
Nažalost, Hrvatska se pretvorila u duboko podijeljenu državu u kojoj vlada licemjerje. Noževi na Rivi nisu zaslužili ni rečenicu, a navijačko rivalstvo na Poljudu zaslužile su riječ “nacizam”. Torcidu treba kritizirati kad pogriješi, a jučer je pogriješila. No jednako treba pitati zašto su sigurnost Splićana i dostojanstvo Hrvata ljudima koji danas najglasnije govore postali važni tek kad su im poslužili kao oružje. Unatoč svemu Dalmacija je i dalje onaj dio Hrvatske u kojem su vrijednosti predaka žive, a ljubav prema domovini se ne skriva.
