Na cesti između Male Bosne i Cerića, kod “Crvene kuće”, vinkovački HOS-ovci pali su braneći prilaze gradu. Zarobljene su nakon predaje strijeljali, a pravda je stigla tek 35 godina poslije.
Na ulazu u Cerić iz vinkovačke Male Bosne i danas stoji kuća koju mještani i branitelji zovu Crvenom kućom. Prije trideset i pet godina tu je bio položaj pripadnika 1. samostalne bojne HOS-a „Marijan Baotić“. Danas je ondje spomen-ploča uz koju se svake jeseni pale svijeće. Početkom listopada 1991., na rubnim dijelovima Vinkovaca prema Ceriću, dogodilo se najveće stradavanje bojovnika HOS-a u jednom danu tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj. Bio je to dan kad je selo od tisuću i nešto stanovnika palo u ruke agresora, a jedanaest obitelji ostalo bez svojih najmilijih.
Najžešći udar na istočnom bojištu
Napad na Cerić nije bio izoliran događaj. Nakon niza neuspješnih pokušaja da osvoje Vukovar, velikosrpski stratezi su 2. listopada 1991. pokrenuli dotad najžešći napad na grad, a udar se istodobno širio na niz pravaca. Da je riječ o širokom udaru, svjedoči i to što je JNA uz pomoć paravojnih formacija toga dana okupirala sela Cerić i Marince. Prema kasnijim navodima tužiteljstva, napad su zajednički izveli pripadnici JNA i srpske paravojne formacije Teritorijalne obrane Mirkovci.
Cerić, selo sjeveroistočno od Vinkovaca koje se u povijesnim izvorima spominje još od 13. stoljeća, našao se tako na prvoj crti istočnoslavonskog bojišta. Srpske snage okupirale su ga 2. listopada 1991., na štetu hrvatskog civilnog stanovništva. Ni dani koji su slijedili nisu donijeli predah: 3. listopada smrtno je stradalo 16 osoba, a najviše žrtava bilo je upravo u selima Ceriću i Nuštru.
Premalo ljudi, previše tenkova
Obranu prilaza Ceriću držali su, među ostalima, HOS-ovci iz Vinkovaca, postrojba koja se ponosila time da je bila prva organizirana bojna HOS-a u Hrvatskoj. Službeno je formirana 28. lipnja 1991., a ime je dobila po svom prvom poginulom bojovniku – činili su je mladići i djevojke iz vinkovačkog kraja, ali i iz drugih dijelova Hrvatske i Bosanske Posavine. Bojna je pokrivala oko 40 kilometara bojišnice na pravcu Jarmina – Nuštar – Mala Bosna – Otok – Komletinci – Vrbanja, pod gotovo neprestanim topničkim udarima.
Ratni zapovjednik bojne, pukovnik Ivica Zupković, godinama ponavlja isto objašnjenje za ono što se dogodilo toga dana. Prema njegovim riječima, branitelji nisu mogli obraniti položaj jer su bili brojčano znatno slabiji – srčanosti nije nedostajalo, ali ljudi jest. Na tom je mjestu, kako je rekao, ostalo njih sedamnaest.
Jedanaest života, jedanaest sudbina
Iza brojki stoje imena, obitelji i domovi koji su toga dana zauvijek promijenjeni. U obrani Cerića poginulo je devet pripadnika Hrvatske vojske, rođenih Cerićana koji su branili vlastite ulice i kuće. Poginulo je ili nestalo deset pripadnika HOS-a i petorica pripadnika Zbora narodne garde iz 3. gardijske brigade. Mještani priznaju da konačan broj možda nikada neće biti poznat, jer su neki stradali o čijoj se sudbini ništa ne zna. „Da je jedan čovjek stradao, bilo bi previše“, rekao je jedan od cerićkih branitelja. Nekoliko vojnika i civila i danas se vodi kao nestalo.
Đuro Šafer, tadašnji zapovjednik voda, danas dopredsjednik udruge bojne, na mjestu stradanja podsjeća da Crvena kuća nije grobnica samo HOS-ovaca. Ondje su, kaže, 2. listopada 1991. poginuli i pripadnici policije, Zbora narodne garde te civili. Njegova poruka, ponovljena i ove godine, sažima smisao svakog obilježavanja – to, kaže, „ne smije pasti u zaborav“.
Strijeljani nakon što su položili oružje
Najteže poglavlje ove priče dugo je ostalo bez sudskog epiloga. Prema optužnici, pripadnici TO Mirkovci postrojili su i iz vatrenog oružja usmrtili osam zarobljenih policajaca vinkovačke policijske uprave i pripadnika HOS-a, iako su ti ljudi prestali pružati otpor i odložili oružje. Zarobljenike su potom vodili prema Mirkovcima ispred sebe, zbog straha od mina, pritom ih udarajući drvenom palicom po glavi i tijelu.
Jedan od optuženih, Željko Travica, uhićen je tek trideset i tri godine kasnije, iako je godinama redovito dolazio u Mirkovce. Na temelju europskog uhidbenog naloga osječkog tužiteljstva uhićen je 5. listopada 2024. na graničnom prijelazu Calais u Francuskoj i izručen Hrvatskoj. U svibnju ove godine osječki Županijski sud nepravomoćno ga je proglasio krivim za ratni zločin nad zarobljenim hrvatskim braniteljima u Ceriću i Mirkovcima i osudio na 20 godina zatvora. Prema presudi, dokazano mu je da je ubio petoricu, a zlostavljao trojicu zarobljenika, te mu je izrečena maksimalna kazna. Ključni dokaz bila su svjedočanstva preživjelih – Zoran Šorli posvjedočio je da mu je Travica žicom vezao ruke, noge i vrat, a Ivan Kopčić da ih je tukao. Travica je krivnju zanijekao, a presuda još nije pravomoćna.
Trideset i pet godina poslije
I danas, 2. listopada 2026., ispred Kuće HOS-a na ulazu u Cerić okupile su se obitelji, suborci i izaslanstva. Podno spomen-ploče položeni su vijenci i zapaljene svijeće, u sklopu obilježavanja Dana obrane i Dana Općine Nuštar. Grad Vinkovci podržao je projekt uređenja prostora i izgradnje spomen-obilježja kod Crvene kuće, koja je danas trajni podsjetnik na njihovu žrtvu.
Zupković je ovaj put posebno upozorio na ono što vrijeme neumitno nosi sa sobom. Istaknuo je važnost prenošenja istine o Domovinskom ratu mlađim generacijama, jer sudionika tih događaja ima sve manje. Kroz vinkovački HOS tijekom rata dragovoljno je prošlo 1087 pripadnika – poginulo ih je 38, a ranjeno više od 200. Cerić je ostao mjesto na kojem je bojna izgubila najviše ljudi u jednom danu.
Lokalni kolumnist Budice zapisao je da Cerić i Marinci zapravo nikad nisu pali, nego su bili tek nakratko oteti. Ulice, kuće i dvorišta bez ljudi, napisao je, ne vrijede ništa – a ljudi su se, unatoč svemu, vratili. Selo je obnovljeno, ali praznina koju su ostavili ugašeni životi nije. Zato se svakog 2. listopada na ulazu u Cerić ponavljaju iste tri rečenice – da se ne zaboravi, da se ne ponovi, i da njihova žrtva zauvijek ostane dio hrvatske povijesti.
