Osamdeset godina nakon što su nestali bez suda, presude i groba, dvadesetorica fratara Cetinske krajine i dalje čekaju da im se vrati ono što im je komunistički režim oduzeo – ime na grobu i istina o načinu na koji su skončali. Upravo je to bila tema susreta koji se dogodio u srijedu, 30. rujna, u Sinju između Ivana Penave predsjednika Domovinskog pokreta i predsjednika Povjerenstva za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih neposredno nakon Drugoga svjetskog rata i župnika Župe Gospe Sinjske fra Antonija Mravka te gvardija i rektora Svetišta i bazilike Čudotvorne Gospe Sinjske fra Marinka Vukmana, s kojima, kako je istaknuo, dijeli zajedničke poglede i predanost rasvjetljavanju sudbina ubijenih fratara.
Susret je uslijedio samo tri dana nakon Dana sjećanja, koji je 27. rujna u Sinju bio posvećen upravo njima. Dvadesetorica franjevaca, koji su potekli iz cetinskoga kraja ili su u njemu živjeli i djelovali, likvidirani su od strane komunističkih vlasti. Za neke od njih još se ne zna gdje im počivaju posmrtni ostaci, a njihove sudbine ni danas nisu do kraja rasvijetljene.
Simbol stradanja ovoga kraja postala je Husina jama, prirodni ponor dubok gotovo dvjesto metara na predjelu Vaganj na planini Kamešnici, između Sinja i Livna. Prema svjedočanstvima i dosadašnjim istraživanjima, partizanske su snage u razdoblju od listopada 1944. do svibnja 1945., nakon zauzimanja Sinja, ondje bacale civile i zarobljenike s područja Cetinske i Livanjske krajine. Procjene govore o 1500 do 2000 žrtava, a mnoge su u jamu bačene žive. Pastiri s livanjske strane Kamešnice desetljećima su prepričavali kako su danima odjekivali krikovi iz dubine.
Među zarobljenicima bilo je i nekoliko fratara iz sinjskoga samostana. Odvedeni su u nepoznatom smjeru i pogubljeni bez suđenja, a njihova su tijela završila u jamama Kamešnice i Dinare, za koje se do danas ne zna točna lokacija. Upravo zato Husina jama nije samo mjesto jednog zločina, nego i znak za cijeli sustav prikrivanja – nakon rata jama je zatrpavana otpadom, a uz nju je godinama stajala zabrana zaustavljanja i fotografiranja. O sjećanju se nije smjelo ni govoriti.
Tišinu je prekinuo tek pok. fra Bože Norac-Kljajo, umirovljeni profesor splitskoga Katoličkog bogoslovnog fakulteta, na čiji se poticaj od 1999. godine kod jame svake godine, početkom rujna, slavi misa za nevine žrtve. Uz ponor je podignuta i spomen-kapela posvećena Čudotvornoj Gospi Sinjskoj, a komemoracije redovito okupljaju izaslanstva s obiju strana granice, potomke žrtava i vjernike iz cijele Cetinske i Livanjske krajine.
Sjećanje bez rada na istini nije dovoljno
“Današnji susret učvrstio je našu dugogodišnju suradnju i uvjerenje da sjećanje na ovu dvadesetoricu fratara mora pratiti ustrajan rad na rasvjetljavanju njihovih sudbina“, poručio je Penava u razgovoru s fratrima. Time je jasno dao do znanja da obilježavanje obljetnica, koliko god bilo važno, ne može zamijeniti sustavno istraživanje, pronalaženje grobišta i identifikaciju žrtava.
Podsjetimo, Povjerenstvo na čijem je čelu Penava osnovano je u srpnju prošle godine kao Vladino tijelo s osam članova, a njegova je zadaća baviti se lokacijama, identifikacijom i dostojnim ukopom žrtava poratnih zločina. Penava posljednjih tjedana zagovara osnivanje posebne javne ustanove koja bi se trajno bavila grobištima iz razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata, kao i osiguravanje sredstava za njezin rad u proračunu za iduću godinu.
Za obitelji ubijenih fratara, kao i za tisuće obitelji iz Cetinske krajine čiji su članovi nestali u jamama Kamešnice i Dinare, to pitanje nije politička apstrakcija. Riječ je o pravu koje im je uskraćeno osam desetljeća – pravu da znaju gdje su im najbliži skončali i da im na grob mogu zapaliti svijeću. Sinjski franjevci, čuvari svetišta koje je stoljećima bilo duhovno središte ovoga kraja, to pravo traže i za svoju subraću. Susret s Ivanom Penavom pokazao je da u toj potrazi više nisu sami.
