Dok večeras spavamo u toplim krevetima, u jednoj bolnici u Dalmaciji polako umire jedan hrvatski branitelj. Oko njega nema pompe. Nema kamera. Nema ministara ni cvijeća. Samo jedna soba. Jedan krevet. I jedna medicinska sestra koja je noćas jedina uz njega.
On je hrvatski branitelj. Čovjek koji je nekad, mlad i neustrašiv, obukao uniformu i otišao braniti zemlju u kojoj danas njegovo ime nitko ne zna. Preživio je rat. Nije preživio ono poslije rata. Bolest mu je oduzela sve — obitelj, zdravlje, čak i posljednju cigaretu koja mu je pričinjavala radost. Večeras mu uzima i posljednji dah.
I dok politička elita raspravlja u toplim uredima, dok se prepucavaju oko fotelja i brojki, jedan hrvatski branitelj umire sam u bolničkoj sobi, a jedina ruka koja ga drži nije ruka države — nego ruka jedne medicinske sestre koja je odlučila da on te noći neće biti sam.
Napisala je nekoliko redaka. Riječi koje bi trebale zaboljeti svakoga tko je ikada pitao: “Gdje su nam branitelji?” Pročitajte ih do kraja. I zapamtite ih.
Ispovijest jedne medicinske sestre
Noćas sam sama u smjeni.
U jednoj bolničkoj sobi polako umire jedan čovjek.
Branitelj.
U njegovoj sobi svira Radio Dalmacija. Oliver.
A on leži i polako odlazi.
Prošao je cijeli ratni put. Poznavala sam ga iz grada nakon rata. Bio je to jedan pristojan, fin i mlad čovjek. Jedan od onih mladića na koje smo tada bili ponosni.
Bila sam djevojka kad je bio rat.
Sjećam se tih momaka. Bili su mladi, hrabri i puni života. Otišli su braniti ono što su voljeli, vjerujući da će nakon svega doći neki mirniji i ljepši život.
Godinama se nismo sreli.
A onda smo se ponovno susreli ovdje.
Kaže mi da se rastavio. Obolio je. Bolest mu je polako oduzimala sve – zdravlje, slobodu, život kakav je nekada imao.
Čak mu je oduzela i ono malo što mu je još ostalo.
Više nije smio ni zapaliti.
Možda nekome to zvuči nevažno. Ali njemu je taj dim cigarete bio jedan od posljednjih malih trenutaka koji su još bili samo njegovi.
Sada nema ni toga.
Bolest mu je uzela gotovo sve.
A večeras mu uzima i život.
Ovaj čovjek nije star.
Mogao je još živjeti.
Mogao je dočekati unuke. Mogao je sjediti na suncu, otići na more, popiti kavu, nasmijati se s nekim svojim.
Mogao je imati još jedan lijep život.
Ali bolest je jača.
Sama sam u smjeni.
On umire.
I u ovom trenutku shvaćam koliko čovjek na kraju života može ostati sam.
Ni ja njemu ne mogu pomoći onako kako bih željela, a nema nikoga da pomogne meni dok gledam kako odlazi.
Samo nas dvoje.
On, ja i tiha noć.
I Oliver koji svira s radija.
I onda se pitam…
Gdje su sada svi oni koji uvijek pitaju: „Gdje su branitelji?“
Kad god se nešto događa u državi, kada treba stati, prosvjedovati, dignuti glas – uvijek se pitamo gdje su branitelji.
Nemojte ih više pitati gdje su.
Oni su svoje dali.
Dali su svoju mladost.
Svoje zdravlje.
Svoje živce.
Svoje obitelji.
Neki su dali i svoje živote.
A mnogi koji su preživjeli danas su bolesni, sami, razvedeni, udaljeni od svoje djece ili jednostavno više nemaju nikoga.
Zaboravljeni.
Nekada su oni bili uz nas.
Danas smo mi ti koji trebamo biti uz njih.
Jer ne tako davno, kada je nama bilo teško, oni nisu pitali imamo li kome pomoći.
Bili su uz nas.
Zato vas molim…Kad sljedeći put budete pitali:
„Gdje su branitelji?“
Sjetite se da možda upravo jedan od njih leži sam u nekoj bolničkoj sobi.
Možda se bori za posljednji dah.
I možda više nema snage pitati:
„Gdje ste svi vi?“
Samo odlazi.
A ja ću biti uz njega u ovoj tihoj noći.
Ne mogu mu izliječiti bolest.
Ne mogu mu vratiti godine.
Ne mogu promijeniti ono što dolazi.
Ali mogu učiniti ono što još mogu.
Neću dopustiti da umre sam.
Jer je to najmanje što mogu učiniti za čovjeka koji je nekada, kada je trebalo, bio uz sve nas.
Pustite ih sada da odmaraju.
Ne prozivajte ih više.
Ne pitajte gdje su.
Dali su svoje.
A kada dođe vrijeme da mi budemo uz njih – budimo.
Jer ovaj čovjek večeras ne traži ništa.
Ne traži zahvalnost.
Ne traži priznanje.
Ne traži da ga itko slavi.
Samo odlazi.
A ja ću ostati uz njega.
Jer su oni nekada bili uz nas.
Danas je red na nas da budemo uz njih.
