U kući u kojoj su se sklonili bilo je mrtvih i ranjenih, a preživjeli nisu htjeli predati sve dok četnici nisu minirali zgradu. Tek tada su izašli s podignutim rukama. No, uslijedilo je nevjerojatno četničko iživljavanje.
Jedan od najtragičnijih dana pakračkog ratišta dogodio se na današnji dan 1991. godine. U Kusonjama pokraj Pakraca, na blagdan Male Gospe, na zvjerski način ubijeno je dvadeset hrvatskih branitelja.
Kusonje su 1991. bile četničko uporište lokalnih zapadnoslavonskih Srba, odakle su već ranije stizale prijetnje i napadi na nenaoružano hrvatsko stanovništvo Pakraca i okolice. Iz Kusonja i Bučja dolazili su neprestani napadi, zasjede i otmice Hrvata, kao i većina planova za napad na Pakrac – zamišljeno središte priželjkivane srpske države u zapadnoj Slavoniji.
U pomoć obrani Pakraca stigla je “A” satnija 1. bojne 105. bjelovarske brigade ZNG-a. Dobili su zadatak izvidjeti stanje na bojišnici, pa su improviziranim oklopnim transporterom krenuli u izviđanje, između ostalog i prema Kusonjama.
Krvava zasjeda
Tako su ujutro 8. rujna 1991., na blagdan Male Gospe, stigli u selo u oklopnom transporteru. Na barikadi pobunjenih Srba nije bilo nikoga, pa je transporter oprezno nastavio dalje. U opustjelom selu vladala je tišina, sve dok odjednom nije počela rafalna paljba.
Dok su se iznenađeni branitelji pokušavali snaći, transporter je pogodila raketa iz ručnog bacača, zapalila ga i onesposobila. Gardisti su iskočili iz vozila i potražili zaklon u obližnjoj kući, dok ih je sa svih strana zasipala kiša metaka.
Pružali su žestoki otpor brojčano nadmoćnim četnicima sve dok su imali streljiva. Poslana pomoć nije se uspjela probiti do njih. U kući u kojoj su se sklonili bilo je mrtvih i ranjenih, a preživjeli nisu htjeli predati sve dok četnici nisu minirali zgradu. Tek tada su izašli s podignutim rukama. No, uslijedilo je nevjerojatno četničko iživljavanje.
Krvavi četnički pir
Sedmoricu zarobljenika, od kojih su dvojica bila ranjena, vezali su žicom i podvrgnuli ih najgorim oblicima maltretiranja. Zatim su ih prisilili da legnu na cestu i pobili ih rafalima. Jednog branitelja hladnokrvno su smaknuli metkom u glavu iz pištolja. Pobijene branitelje četnici su nabacali u kamion i prevezli do Rakovog potoka, gdje su ih idući dan ujutro pokopali pokraj smetlišta i mrciništa. Žrtve su ekshumirane i pokopane tek u zimu 1992. godine.
O ovom tragičnom događaju snimljen je dokumentarni film “Priča o zlatnom lančiću”, koji prikazuje bolnu obiteljsku priču majke koja je, tijekom ekshumacije i identifikacije žrtava, sina prepoznala po zlatnom lančiću i križu koji je nosio oko vrata.
Osim dokumentarca, 2014. godine snimljen je i igrani film “Broj 55” (naslovljen po kućnom broju kuće u kojoj su branitelji stradali) u režiji Kristijana Milića.
Podmukla ubojstva dvije godine poslije
Na mjestu gdje je poginulo 20 hrvatskih branitelja podignuto je spomen-obilježje. Prigodom druge obljetnice, tijekom odavanja počasti i postavljanja spomen-vijenca, eksplozijom podmetnute nagazne mine poginule su tri osobe, a 11 ih je ozlijeđeno. Žrtve ovog zločina bile su majke okrutno smaknutih branitelja i hrvatsko vojno-policijsko osoblje koje je postavljalo vijenac. Cijeli događaj zabilježile su televizijske kamere.
Do ovoga nije smjelo doći – UNPROFOR je trebao osigurati to područje. Pukovnik argentinskih snaga UNPROFOR-a Bendini priznao je 9. rujna 1993. u Pakracu da u tragediji ima i njegove krivnje i odgovornosti.
