Prije točno 20 godina, 3. rujna 2006., na splitskom Poljudu održan je prvi veliki klapski koncert pod nazivom “Ne damo te, pismo naša”. Iza ideje i realizacije tog, u mnogočemu pionirskog projekta, stajali su Ivica Bubalo iz Picaferaja i Branko Paić iz Scardone.
Vodila ih je jednostavna, ali velika misao: ono što se koncertno dogodi bilo gdje u Hrvatskoj jest koncert, ali ono što se dogodi na Poljudu – postaje povijest.
Zato su se odlučili na potez koji je mnogima tada izgledao pomalo lud. I nije im bilo teško razumjeti zašto. Klapska pjesma u to vrijeme nije uživala popularnost kakvu ima danas, klape nisu punile stadione ni velike sportske dvorane, a ideja da upravo one zauzmu Poljud mnogima se činila gotovo nemogućom.
No Bubalo i Paić vidjeli su dalje. Projekt je zamišljen kao svojevrsna brana glazbenim utjecajima koji su pristizali sa svih strana, ali prije svega kao prilika da se mladim generacijama pokaže bogatstvo klapske pjesme, dalmatinskog zvuka i glazbene baštine koju smo naslijedili. Želja da se ta baština sačuva, približi novoj publici i prenese budućim generacijama bila je jača od svih sumnji.
I pokazalo se – s razlogom.
Koncertni ciklus „Ne damo te, pismo naša“ održavao se čak šest godina, okupivši 44 klape, tri KUD-a te 15 samostalnih umjetnika i glazbenih grupa. Sve je počelo na Poljudu 3. rujna 2006., a upravo je na istom mjestu, 2. rujna 2012., održan i posljednji koncert tog velikog ciklusa.
U međuvremenu se klapska čarolija proširila i izvan Splita. Publika je u čak devet hrvatskih gradova imala priliku biti dio jedinstvenog glazbenog događaja koji su mnogi s razlogom nazivali – klapskim Woodstockom.
Posebnu važnost cijelom projektu imala je i diskografska kuća Scardona, koja je svake godine sustavno bilježila sve što se događalo na Poljudu. Koncerti su snimani i pretvarani u audio i video izdanja, čime je stvoren trajni dokument jednog iznimnog razdoblja hrvatske glazbene povijesti.
Kako je istaknuo Ivica Bubalo, bilo je iznimno važno da sve što se dogodilo ne ostane samo uspomena onima koji su imali sreću biti tamo. Ta su izdanja ostala kao svjedočanstvo jednog vremena, kao vrijedan promotivni materijal, ali prije svega kao prilika da i nove generacije mogu vidjeti, čuti i osjetiti što se tih godina događalo na Poljudu.
Jer ono što je prije 20 godina započelo kao pomalo lud i hrabar pothvat, danas možemo bez zadrške nazvati – poviješću klapske pjesme.
Te 2006. na Poljudu su nastupile klape Maslina, Cambi, Intrade, Šufit, Trogir, Sinj, Mirakul, Filip Dević, Puntari, Crikvenica te KUD-ovi Kvadrilja, Jedinstvo i Filip Dević a ovo su neke od pjesama koje su izveli uživo “Da te mogu pismom zvati”, “Zvona moga grada”, “Croatio, iz duše te ljubim”, “Lipo ime”, “Šibenska balada”, “Vilo moja”, “Pismo ćali”, “Rusulica”, “Samo moru virujen” i brojne druge.
POGLEDAJTE CIJELI KONCERT S PRVOG KONCERA “NE DAMO TE, PISMO NAŠA”:
Učinak ovih koncerata
No, što su zapravo ovi koncerti polučili? O razmjerima tog, tada pomalo ludog i hrabrog poteza možda najbolje govori činjenica da su prije njih bile registrirane samo 72 klape, dok ih je nakon njih bilo čak 420.
Koncerti su donijeli mnogo više od samog povećanja broja klapa. Oživljene su brojne zaboravljene pjesme, a mlađe generacije prvi su put imale priliku čuti glazbu svoga podneblja i upoznati pjesme koje su s vremenom zavoljeli i prihvatili kao dio vlastitog identiteta. Istodobno se probudio i dodatno učvrstio osjećaj pripadnosti tradiciji, dalmatinskom načinu života i prepoznatljivom dalmatinskom zvuku.
Povećani interes nije ostao samo među publikom. Klapska je pjesma privukla dodatnu pozornost radijskih i televizijskih urednika, ali i organizatora koncerata i manifestacija, koji su sve češće u svoje programe uključivali klapske izvođače.
Učinak se s vremenom prelio i izvan granica Hrvatske – ponajprije u zemlje s brojnom hrvatskom dijasporom, ali i među stranu publiku koja je kroz turizam i boravak u Hrvatskoj upoznavala i zavoljela ovaj jedinstveni glazbeni izričaj.
Ono što je započelo kao hrabar koncertni pothvat tako je preraslo u snažan pokret koji je klapskoj pjesmi vratio vidljivost, publiku i mjesto koje zaslužuje – kao jednom od najvrjednijih simbola dalmatinske i hrvatske glazbene baštine.
