U vrijeme kada se u Srbiji i Republici Srpskoj glorificira Ratko Mladić, očekivali smo – i još uvijek očekujemo – hitnu i nedvosmislenu reakciju Milorada Pupovca. Kao politički predstavnik dijela Srba u Hrvatskoj, upravo bi on trebao biti među prvima koji će jasno i oštro osuditi veličanje čovjeka pravomoćno osuđenog za neke od najtežih ratnih zločina počinjenih na europskom tlu nakon Drugoga svjetskog rata.
No Pupovac zasad šuti. Čovjek koji često upozorava na ono što smatra „buđenjem fašizma u Hrvatskoj“ sada bi morao jednako jasno pokazati svoj stav prema glorifikaciji Ratka Mladića. Upravo se u ovakvim trenucima pokazuje vjerodostojnost političara – osuda zločina i veličanja ratnih zločinaca ne bi smjela ovisiti o tome s koje strane granice takve pojave dolaze niti kojem narodu pripadaju njihove žrtve ili počinitelji.
Politički predstavnici manjina ne bi se pred ovakvim događajima smjeli povlačiti u zavjetrinu šutnje. Posebno je zabrinjavajuće kada se u javnom prostoru pojavljuju zastave, spomenici i hvalospjevi čovjeku koji je zapovijedao snagama odgovornima za masovna stradanja nevinih ljudi. U demokratskom i civiliziranom društvu ratni se zločini osuđuju, a njihove žrtve poštuju. Glorifikacija pravomoćno osuđenog ratnog zločinca predstavlja bolan udarac svakoj žrtvi i svakoj obitelji koja još uvijek živi s posljedicama rata.
Ratko Mladić pravomoćno je osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici te zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, uključujući progon, istrebljenje, ubojstva i teroriziranje stanovništva Sarajeva. Zbog toga svaki pokušaj njegova pretvaranja u nacionalnog heroja zaslužuje jasnu političku i društvenu osudu. Umjesto suočavanja s prošlošću, preuzimanja odgovornosti i iskazivanja poštovanja prema žrtvama, veličanje osuđenih ratnih zločinaca vodi društvo prema povijesnom revizionizmu i produbljivanju podjela.
U Hrvatskoj se, istodobno, i desetljećima nakon završetka Domovinskog rata vode žestoke rasprave o granicama domoljublja, simbolima i pjesmama koje su obilježile ratno razdoblje. Upravo zato posebno snažno odjekuje svaki primjer otvorenog veličanja ljudi pravomoćno osuđenih za ratne zločine. Dodatne prijepore u hrvatsko-srpskim odnosima izazivaju i postupci koje Srbija vodi protiv hrvatskih ratnih pilota, a koje hrvatska strana smatra politički motiviranima. Takvi potezi teško mogu pridonijeti pomirenju dok temeljna pitanja ratne prošlosti i odgovornosti ostaju izvor dubokih prijepora.
Od Vukovara do Srebrenice ostale su tisuće mrtvih, prognanih i obitelji koje desetljećima nose posljedice rata. Zbog njih odnos prema ratnim zločinima ne može biti pitanje dnevne politike niti nacionalne pripadnosti. Zločin mora biti zločin bez obzira na ime i nacionalnost počinitelja, a pravomoćno osuđeni ratni zločinci ne mogu biti uzori budućim generacijama.
Europska unija također ne bi smjela zatvarati oči pred veličanjem ratnih zločinaca i povijesnim revizionizmom u državama koje žele postati njezinim članicama. Poštovanje presuda međunarodnih sudova, prava žrtava, dobrosusjedski odnosi i stvarno suočavanje s ratnom prošlošću moraju imati težinu u procesu europskih integracija. Ako europske vrijednosti nešto znače, onda ne mogu biti samo deklaracija koja se primjenjuje kada je politički prikladno.
A Miloradu Pupovcu ostaje jednostavno pitanje: hoće li jasno i bez relativiziranja osuditi svako veličanje Ratka Mladića?
Jer upravo sada njegova šutnja govori glasnije nego što bi trebala.
