Navršilo se točno 35 godina otkako je dr. Ivan Šreter, mirotvorac i simbol patnje obrambenoga Domovinskog rata, 18. kolovoza 1991. otet na barikadama u Kukunjevcu. Tog kobnog dana srpski teroristi prekinuli su životni put čovjeka čija je jedina krivnja bila to što je želio mir i što je bio Hrvat. Odveli su ga u zloglasni logor Bučje, a njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.
Dok obitelj i hrvatska javnost već punih 35 godina traže kosti dr. Šretera, kako bi ga dostojanstveno pokopali, suočavamo se s neprobojnim zidom srpske šutnje. Ta šutnja nije plod zaborava, već svjesna i dobro organizirana urota onih koji točno znaju gdje se nalaze masovne i pojedinačne grobnice blizu 1800 nestalih hrvatskih branitelja i civila.
Povijest progona dr. Ivana Šretera započela je znatno prije 1991. godine. Ovaj ugledni liječnik, specijalist fizijatar i ravnatelj bolnice u Lipiku, proglašen je državnim neprijateljem još 1984. u bizarnom komunističkom montiranom procesu. Dr. Šreter je u bolesnički karton pacijenta upisao izraz „umirovljeni časnik” umjesto „penzionirani oficir”, zbog čega su mu jugoslavenske vlasti oduzele licencu za rad i osudile ga na zatvorsku kaznu.
Kada su devedesetih započeli nemiri, dr. Šreter se kao predsjednik Kriznog štaba za zapadnu Slavoniju i čelnik pakračkog HDZ-a istaknuo neizmjernom humanošću. Zbog svoje slijepe vjere u mir, suživot i nenasilje zaradio je nadimak „Hrvatski Gandhi”. Ostao je zapamćen njegov povijesni govor s kraja svibnja 1991. u Pakracu, kada se pobunjenim Srbima obratio riječima: „Prijatelji, braćo i sestre sugrađani… Mi, Hrvati, Česi, Talijani, Mađari i braća Srbi i svi ljudi dobre volje jednako želimo mir, ravnopravnost i sreću u Pakračkoj općini.” No, umjesto ispružene ruke mira, lokalni srpski ekstremisti odgovorili su otmicom, zvjerskim mučenjem i likvidacijom.
U potresnim svjedočanstvima o pokušajima spašavanja dr. Šretera ključnu je ulogu imao Slavko Degoricija, tadašnji voditelj izaslanstva RH za pregovore s lokalnim Srbima. Degoricija je u svojoj knjizi sjećanja otvoreno razotkrio jezivu trgovinu i političko licemjerje u koje je bio uključen upravo Milorad Pupovac. Naime, u jeku krize 1991., Pupovac je osobno došao kod Degoricije tražeći hitno oslobađanje dvojice srpskih liječnika, dr. Špira Kostića i dr. Branka Kričkovića, koji su na okupirani teritorij krijumčarili sanitetski materijal i lijekove za pobunjenike.
Degoricija je ponudio pravedan i human dogovor, a taj je bio da će hrvatska strana odmah pustiti zarobljene srpske liječnike, pod uvjetom da Pupovac isposluje oslobađanje dr. Ivana Šretera. Hrvatska je strana istog trena održala riječ te su, u suradnji s Đurom Brodarcem, srpski liječnici pušteni na slobodu bez da im je pala dlaka s glave. Nekoliko dana nakon toga, Pupovac se vratio Degoriciji s lažnim obećanjem. Tvrdio je da su pregovori s pobunjenicima u Pakracu uspjeli te da će Šreter biti pušten.
Kasnije se doznalo da je u tom trenutku, dok je Pupovac smirivao hrvatsku stranu, dr. Šreter već prolazio kroz nezamislive torture i mučenja u selu Branešci i logoru Bučje, gdje su mu četnici polomili obje ruke i na koncu ga mučki likvidirali. Pupovac se za ovu smrtonosnu obmanu nikada nije ispričao niti je ponudio objašnjenje.
Posebno iritira i vrijeđa nedavni istup Veljka Džakule, tadašnjeg vođe pobunjenih Srba na tom području. Džakula bez srama u razgovoru s Draženom Šemovčanom Šekijem (PHB) priznaje kako zna ime čovjeka koji ima ključne informacije o Šreterovoj sudbini. Tvrdi da je to ime prenio hrvatskoj policiji, no javnosti ga odbija otkriti. Ako zakon jasno propisuje obvezu prijavljivanja saznanja o ratnim zločinima, kako je moguće da pojedinci i dalje nekažnjeno trguju informacijama, dok institucije tapkaju u mjestu?
U isto vrijeme, Milorad Pupovac, dugogodišnji politički predstavnik Srba u Hrvatskoj, i Vojislav Stanimirović uporno peru ruke od ove teme. Kada je u pitanju sudbina dr. Šretera, ali i tisuća drugih nestalih Hrvata, oni odabiru taktiku “ne vidim, ne čujem i ne znam”. Izbjegavaju bilo kakvu odgovornost, glumeći neutralnost u situaciji koja zahtijeva elementarnu ljudskost i civilizacijski čin.
Zašto Milorad Pupovac i njemu slični nikada nisu organizirali okrugli stol na temu pronalaženja nestalih Hrvata? Zašto javno ne pozovu svoje sunarodnjake, koji su ostali živjeti u Republici Hrvatskoj i prihvatili je kao svoju domovinu, da napokon progovore? Nemoguće je da među tisućama lokalnih stanovnika nitko ništa nije vidio niti čuo.
Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata (UHBDR91), na moju inicijativu, posthumno je u Pakracu dodijelila dr. Ivanu Šreteru priznanje “Junak Domovinskog rata”. To je najmanje što je Hrvatska mogla učiniti za čovjeka koji je postao simbolom stradanja. No, najveće priznanje i pravda bit će postignuti tek kada se probije srpska blokada informacija. Šutnja Pupovca, Džakule i ostalih izravno produljuje agoniju obitelji nestalih i predstavlja kontinuirani zločin nad istinom.
