Operacija Oluja nije započela 5. kolovoza, kako se često pojednostavljeno prikazuje. Njezina završnica počela je dan ranije – 4. kolovoza 1995. godine, kada su hrvatske postrojbe krenule u završne pripreme za jednu od najvažnijih vojno-redarstvenih operacija u modernoj hrvatskoj povijesti. Već sljedećeg dana hrvatski su vojnici ušli u Knin, simbol okupacije i budući simbol hrvatske pobjede.
Među rijetkima koji su iz neposredne blizine svjedočili tim povijesnim trenucima bio je jedan od najpoznatijih hrvatskih ratnih snimatelja, Petar Malbaša. Zajedno s pokojnim novinarom Hrvatske radiotelevizije Joškom Martinovićem, pratio je svaki korak završnice operacije – Malbaša kroz objektiv kamere, Martinović riječima koje su tih dana stizale u hrvatske domove.
Njih dvojica bili su uz hrvatske gardijske brigade na prvim crtama bojišta, na Plješevici, tijekom ulaska u Knin i na Kninskoj tvrđavi, bilježeći prizore koji su postali dio kolektivne memorije hrvatskog naroda. Upravo je Petar Malbaša bio i jedini televizijski snimatelj kojega je general Ante Gotovina pozvao na danas već legendarni vojni brifing, svjestan važnosti da se istina o događajima zabilježi autentično i bez posrednika.
U razgovoru za Croniku.hr Malbaša se prisjeća trenutaka koji su obilježili njegov život – noći uoči početka završne operacije, ulaska u oslobođeni Knin, pogibije hrvatskih vojnika u trenucima pobjede, ali i osjećaja ponosa, tuge i odgovornosti koje ni više od tri desetljeća poslije ne blijede. Ovo nije samo priča o vojnoj operaciji. Ovo je svjedočanstvo čovjeka koji je, s kamerom na ramenu, ostavio jedan od najvrjednijih vizualnih zapisa stvaranja moderne hrvatske države.
“Četvrtog su krenule pripreme, a petog je bio ulazak u grad. Mi tada nismo znali da će baš taj dan biti završena operacija. Tijekom noći gore je inženjerija Četvrte brigade, predvođena Ivanom Čikarom, probijala putove ondje gdje ih nikad nije bilo. To je bila svrha Dinare. Izbili smo na brdo Plješevicu, a onda se spuštamo preko Crvene zemlje. Četvrta je izbila točno preko puta bolnice u Kninu, a Sedma je bila na lijevom boku, prema Vrliki. Četvrta je bila prema Strmici i tako dalje,” objasnio je Petar na početku intervjua.
Ako se vratiš na 4. kolovoza, znači na današnji dan, laički rečeno, kako je sve krenulo?
Opet ponavljam – pripreme. Vidi, ako ideš probijati neprijateljsku crtu, izvidnici – a to su bili izvidnici Četvrte brigade, koji su bili najjači, pokojni Rino Žanko, Asanović, koji je jedno vrijeme bio i zapovjednik, Apach i ta ekipa – tijekom noći odu što bliže neprijatelju i čekaju da topništvo tuče dva sata. Kad topništvo, koje ima kodirane karte, prestane tući, izvidnici prvi kreću, a Andrija Matijaš i oklop idu iza njih.
E sad, mi nismo znali što nas čeka ispred jer je ta crta od početka, još od operacije Zima ’94., već pet puta bila probijana. Znači, od Rujana – Zima ’94., Skok 1, Skok 2, Ljeto i tek onda dolazi završnica Oluje.
Jer oni koji govore da je Oluja trajala četiri dana – nije. Trajala je deset i pol mjeseci. Četvrta brigada pet je puta probijala tu crtu. Oni su tada već bili toliko slabi, ali mi to nismo mogli znati, da su na Crvenoj zemlji imali šatore prekrivene najlonom. Praktički se naša vojska u samoj završnici Oluje, kad smo ulazili u Knin, nije imala s kim boriti. Ušli smo uz malo otpora, iako je, nažalost, Četvrta brigada 5. kolovoza imala četiri poginula pripadnika.
U Golubiću su naši vojnici poštivali Ženevske konvencije. Četnici su pucali iz jedne kuće, a naši ih nisu htjeli ubiti nego zarobiti. Nažalost, tu su poginula tri pripadnika Četvrte brigade. Kuduz je kod tvornice pao s transportera. Sedma brigada imala je puno lakši pravac kretanja jer se ondje, prema Vrliki, praktički nije imala s kim boriti. To ti je ta priprema.
Kako si se ti osobno osjećao večer prije, kada si znao da se ujutro u pet sati kreće? Znao si svoj zadatak, a nije bio lak. Je li bilo straha, nelagode?
Nisam osjećao strah jer je taj strah bio savladan puno prije. Već su bile četiri i pol godine rata. Sa mnom je bio pokojni Joško Martinović, legenda Hrvatske televizije. Tijekom noći probili smo se do zapovjedništva Hrvatske vojske. Negdje oko ponoći, s pripadnicima Četvrte brigade, među kojima je bio i načelnik Čedo Sovulj, zvani Kennedy, popeli smo se na brdo Plješevicu i čekali da svane.
I tada, nakon četiri i pol godine, ugledamo Knin. Sam osjećaj da je sve krenulo iz Knina, kad se sjetimo kako su okupirali Kijevo, Vrliku i branu Peruću, a ja sam živio ovdje u ratnoj zoni… Sjećam se osjećaja kada smo morali bježati iz svojih domova i kada su hrvatski vojnici ginuli jer su bili slabo naoružani. A sada se ploča okrenula. Mi smo bili u situaciji da oslobađamo svoju domovinu. Ali nismo bili kao oni. Pustili smo ih da bježe, da izlaze iz Knina preko Stare straže. General Gotovina rekao je: „Nemojte pucati preko Stare straže, da bude što manje žrtava.“
Sjetio sam se Vukovara i onoga što je srpska vojska ondje napravila. Sve što je ostalo zarobljeno u Vukovaru bilo je ubijeno. I danas se oko 1700 civila i hrvatskih vojnika vodi kao nestalo.
A, hrvatski vojnici su popravljali traktore koji su nisu bili u voznom stanju, ukrcavali civile koji su odbijali da ostanu u Kninu i predavali ih međunarodnim snagama. Međunarodne snage bile su smještene u Južnom logoru, današnjoj vojarni Andrije Matijaša Pauka. Ondje smo pokojni Joško Martinović i ja radili intervju s jednim njihovim kirurgom, Srbinom, koji je hvalio pripadnike Hrvatske vojske zbog korektnog ponašanja. Unutra je bilo oko 800 neprijateljskih vojnika pod oružjem. Gotovina je rekao da nitko ni slučajno ne ulazi unutra. Osjećao je da bi se moglo dogoditi upravo ono što se kasnije i dogodilo – da njega, kao pobjedničkog generala Hrvatske vojske, pošalju u Haag.
Prvostupanjska presuda bila je 24 godine, Markaču 18. Izgubio je jedanaest i pol godina života u haaškom pritvoru. Teretili su nas za prekomjerno granatiranje, što je apsurdno. Kao da su pobjedničkog vojnika htjeli poniziti. Kad danas vidite kako se vode ratovi dronovima, koliko granata pada na Kijev ili na Pojas Gaze, čovjek se pita što je onda prekomjerno granatiranje.
Nakon svih kalvarija koje smo prošli, dobro je da smo uopće stvorili svoju državu. Ja sam sretan jer se meni nije dogodilo ništa. Imao sam priliku vidjeti kako se gine za Hrvatsku, posebno mladi ljudi koji gotovo ništa nisu stigli proživjeti. Mnogi su danas zaboravljeni. Na primjer, sutra, na Dan pobjede u Kninu, uglavnom budu ljudi koji su najmanje zaslužni. Branitelji su razjedinjeni. Politika je napravila svoje i, kako kaže stari svit: „Ajme onome kome se nešto dogodilo.“ Hrvatski narod je podijeljen – ovaj pripada ovamo, onaj onamo. Umjesto da slavimo pobjedu, mnogi hrvatski vojnici taj dan dočekuju tužni.
Reci mi još dvije stvari – gdje si bio u trenutku ulaska u Knin, odakle si snimao i zašto je Sedma postavila zastavu, a ne Četvrta?
To je ta politika i mediji koji su na neki način posvađali pripadnike Četvrte i Sedme brigade. Oni su zajedno oslobađali sve te prostore u operacijama Skok 1, Skok 2, Ljeto, Oluja i Maestral. U operaciji Južni potez 9. listopada poginuo je Andrija Matijaš Pauk, legenda Četvrte gardijske brigade. Dogovor je bio da Korade i Krstičević zajedno uđu na Kninsku tvrđavu, podignu hrvatsku zastavu i da zajedno proslavimo pobjedu, nakon koje će hrvatski vojnik izići na granice svoje domovine, čija je trećina bila okupirana.
Međutim, Korade, pokoj mu duši, nije poštovao dogovor. Nije se imao s kim boriti na pravcu od Kijeva jer ondje nije bilo neprijatelja, dok je Četvrta brigada bila usmjerena prema Golubiću jer je bila jača. Tadašnji državni vrh, predsjednik Tuđman i njegov tim, odredili su da Četvrta ide težim pravcem. Srbi koji su poznavali teren ostali su skriveni po kućama, željni osvete. Tu Četvrta gubi četiri svoja pripadnika. Dvojica su imala 21 godinu, jedan 22, a jedan 23 godine.
Kad smo stigli na Kninsku tvrđavu, vidim pokojnog Matijaša. Imao je plavu traku preko čela i bio je tužan. Kaže mi: „Evo, vidiš Petre, netko sada mora otići obiteljima i, dok cijela Hrvatska slavi, reći da je njihov sin poginuo.“ Taj osjećaj bio je mješavina pobjede i tuge.
Pokojni Joško Martinović i ja bili smo s tenkistima. Kad smo se spustili kod bolnice u Kninu, krenuli smo prema centru. Ispred mene je bio tenk s hrvatskom zastavom. Snimam, a prašina i kamenčići od asfalta udaraju mi u oči. Kosa mi je bila puna prašine, ali bilježim te kadrove. Dolazimo do kružnog toka i nastavljamo prema tvrđavi. Pripadnici Sedme brigade već su bili zauzeli tvrđavu i nisu dali nikome unutra. Ja im govorim: „Dobro, jeste li vi normalni? Što vam je?“
Danas pojedini novinari na Dan Oluje jedva čekaju posvađati te vojnike pitanjem tko je prvi ušao. A oni su na to nasjeli. Nitko ne spominje sve operacije koje su prethodile Oluji niti koliko je pripadnika Četvrte brigade poginulo u njima. I danas se govori kako je Sedma postavila zastavu. Nije je ni podigla jer je pukao lanac. Zastava se nije mogla podignuti, nego je zabijena u zemlju na Kninskoj tvrđavi. Ja sam to snimao. Uzeli smo izjave Krstičevića, Koradea, trojice vojnika Četvrte brigade i trojice vojnika Sedme brigade. Pokojni Joško Martinović bio je sav mokar od znoja. Na sebi je imao crnu majicu i više gotovo nije mogao hodati.
Evo, prošla je već 31 godina, ali to se ne može zaboraviti. Mene, kao svjedoka tog vremena, boli upravo to što smo razjedinjeni. Da smo složni kao što je tada bio hrvatski vojnik, gdje bi nam bio kraj. To je ono što nije dobro. Hrvatski vojnik nije smio dopustiti da bude iskorišten. Trebao je biti brend naše domovine Hrvatske, a nažalost nije. Pojedini pripadnici nasjeli su na priče tko je dobio ovo, a tko ono. To je ta politika. Ovo govorim iskreno. To je moje mišljenje.
Ali da je hrvatski vojnik itekako zaslužan za stvaranje hrvatske države – u to nema nikakve sumnje.
Petar Malbaša snimio je dokumentarni film “Istinom do pobjede” koji možete pogledati ispod.
