Prije nešto više od tri mjeseca – izbori su održani 12. travnja, a vlast je formalno preuzeta 9. svibnja – Mađarska je doživjela najveći politički potres u posljednjih šesnaest godina. Péter Magyar, donedavni autsajder mađarske politike, srušio je naizgled nepobjedivog Viktora Orbána i gotovo istog trena zasukao rukave kako bi počeo rastavljati sustav koji je Orbán godinama pomno gradio. Postavlja se pitanje koje zanima ne samo Budimpeštu nego i cijelu regiju – može li se već nakon nepunih sto dana vlasti reći da je Magyar opravdao ogromna očekivanja koja su ga dovela na vlast?
Odgovor je slojevit. Magyar je krenuo brzo, ambiciozno i simbolički snažno, ali pravi test tek dolazi – jer rušenje sustava koji je gradio autoritarni lider gotovo dva desetljeća nikada nije brz ni jednostavan posao.
Novi mađarski premijer suočava se s onim što politologinja Zsuzsanna Szelenyi na portalu Social Europe naziva “postliberalnom trilemom” – potrebom da istovremeno brzo sanira štetu iliberalne vladavine, spriječi ponovni uspon populizma i pritom strogo poštuje ustavne norme. Prema njezinoj ocjeni, upravo je ravnoteža između brzine, učinkovitosti i vladavine prava presudna za uspješnu demokratizaciju Mađarske.
Magyar tu ravnotežu očito pokušava postići ubrzanim tempom, svjestan da dok se poraženi Fidesz i “orbanisti” ne oporave od šoka, ima priliku napraviti što više – i onemogućiti im da ga negdje zaskoče ili poentiraju na eventualnom promašaju. Kamo god pogleda, čekaju ga kosturi iz ormara, a ni sam Orbán ne miruje – on i njegovi bliski suradnici svjesni su da bi mnogi od njih mogli kazneno odgovarati ili, što je za njih još gore, ostati bez enormne imovine stečene tijekom šesnaest godina vladavine.
Orbán postavio ‘mine’
Prvi Magyarov cilj bio je institucionalni – “revizija” medija i državnog aparata. Odmah se okomio na predsjednika Mađarske Tamása Sulyoka, čiji mandat formalno traje do 2029. godine, optužujući ga da je politička marioneta bivšeg režima. Tražio je njegovu ostavku, no nije je dobio, pa je u parlamentu izglasao ustavne promjene kojima ga pokušava prisiliti na povlačenje. Ni to, međutim, nije urodilo plodom – Sulyok ostaje jedna od posljednjih “slamki” za koje se poljuljani Orbán još uvijek može uhvatiti.
Iako je predsjednička dužnost u Mađarskoj pretežno ceremonijalna, Magyar inzistira na smjeni jer mu ona služi kao pokazatelj snage i još jedan simbolički udarac starom režimu. Orbán tu situaciju naziva “političkom krizom i samovoljom” te poziva svoje pristaše na prosvjede, no sve upućuje na to da će Magyar i ovaj obračun dobiti.
Uz to dolaze i prijedlozi koji bi mogli odjeknuti daleko izvan mađarskih granica, pa i u Hrvatskoj – ograničenje predsjedničkog mandata na osam godina, premijerski mandat ograničen na najviše dva puta, a zastupnički na dvanaest godina, odnosno tri puna mandata. Tu je i prijedlog o što neovisnijem Ustavnom sudu te uvođenju dobne granice od 70 godina za suce. Riječ je o gotovo revolucionarnim idejama koje bi, provedu li se doista, mogle postati referentna točka i za druge zemlje regije koje se bore s prekomjernom koncentracijom vlasti. No ostaje otvoreno pitanje nije li dio tih zakona osmišljen prvenstveno kako bi se onemogućio Orbánov eventualni povratak na vlast.
Simbolički, ali i praktično važan potez bilo je ukidanje Ureda za zaštitu suvereniteta – tijela koje je bivšem režimu služilo kao mehanizam pritiska na neovisne medije, nevladine organizacije i političke protivnike, pod izgovorom “obrane nacionalnih interesa”. Riječ je o instrumentu vrlo sličnom ruskom zakonu o “stranim agentima”, a njegovim ukidanjem Magyar je odrezao jednu od ključnih grana Orbánova utjecaja na civilno društvo.
Magyar pokrenuo operaciju Čistilište – Kreće obračun!
Nazvavši Orbánov režim otvoreno “mafijaškim”, Magyar je pokrenuo operaciju pod nazivom “Čistilište” (mađ. Tisztítótűz-művelet), zamišljenu kao odlučna borba protiv korupcije koju smatra najvećom rak-ranom mađarskog društva. Prema najavama, obračun neće biti simboličan.
Jedna od ključnih mjera jest raspuštanje spornih državnih zaklada, prije svega Zaklade za upravljanje javnom imovinom (KEKVA), koja je – kako prenose mađarski mediji – korištena za prijenos javnih dobara i sveučilišta u privatne ruke ljudi bliskih Orbánu. Najavljena je i temeljita revizija privatizacijskih procesa iz proteklih šesnaest godina, odnosno provjera zakonitosti stjecanja imovine mađarskih tajkuna povezanih s bivšom vlašću.
Kao operativna podrška toj kampanji osnovan je i poseban Ured za povrat i zaštitu nacionalne imovine (mađ. Nemzeti Vagyonevisszaszerző és Vagyonvédelmi Hivatal). Njegova je zadaća spriječiti daljnje izvlačenje državnog novca, pronaći i vratiti nezakonito stečenu imovinu te nadzirati javne nabave i natječaje. Kako navodi Deutsche Welle, ured je “osmišljen kako bi zaustavio prebacivanje državne i javne imovine u privatne ruke ili u inozemstvo”.
Magyar je zbog toga izdao i službeno upozorenje domaćim i stranim investitorima da ne kupuju sumnjivu imovinu od oligarha bliskih dosadašnjoj vlasti, jasno poručivši da bi se takvi kupci mogli naći pod istragom novoosnovanog ureda. Mađarski politolog Gábor Török za portal 24.hu ocijenio je osnivanje tog ureda “najvažnijom političkom mjerom” koju je Magyar dosad povukao.
Novi igrač u regiji – i pogled prema Zagrebu
Magyar se ne zaustavlja na unutarnjoj politici. Očito želi Mađarsku, na mudriji način od Orbána, pozicionirati kao regionalnu silu jugoistočne srednje Europe, po uzoru na Poljsku. Nije slučajno da mu je prvo službeno putovanje bilo upravo u Varšavu. Zalaže se i za proširenje Višegradske skupine na Sloveniju i Hrvatsku, uz zamisao da Poljska koordinira sjeverni dio regije (Baltik), a Mađarska južni – alpsko-jadranski prostor, s ambicijom da u njemu bude predvodnik.
Za Hrvatsku bi to potencijalno bio značajan iskorak, no tek treba vidjeti kakvu bi ulogu Zagreb u toj zamišljenoj arhitekturi zapravo imao. Pritom se Magyar, čini se, neće lako odreći ni takozvanog trianonskog resantimana koji je Orbán njegovao kao dio mađarskog nacionalnog identiteta. Podsjetimo, u Mađarskoj se Trianonskim sporazumom iz 1920. godine, nakon raspada Austro-Ugarske, i dalje smatra izgubljenom dvije trećine nekadašnjeg teritorija – uključujući, u toj optici, i Rijeku, Zagreb, Slavoniju i Vojvodinu. Orbán je povodom toga uveo Dan nacionalnog jedinstva, 4. lipnja, kada se zastave na državnim zgradama spuštaju na pola koplja. Bit će zanimljivo pratiti hoće li i kako se Magyar nositi s tim nasljeđem – i što će učiniti s kartom “velike Mađarske” koju je zatekao u premijerskom uredu.
Slično vrijedi i za politiku prema mađarskim manjinama u susjednim zemljama, koju Magyar zasad ne napušta jer je duboko ukorijenjena u mađarski nacionalni konsenzus, neovisno o stranačkoj pripadnosti.
Pragmatičan zaokret prema Bruxellesu i Kijevu
Za razliku od Orbánova otvoreno konfrontacijskog kursa, Magyar se profilira kao znatno kooperativniji partner Bruxellesa. BBC to opisuje kao prijelaz “od Orbánova konfrontacijskog antieuropeizma prema pragmatičnom europejstvu” – ne nužno iz idealizma, nego i zato što Mađarskoj trebaju europska sredstva, procijenjena na oko 20 milijardi eura, koja su godinama bila zamrznuta upravo zbog Orbánove politike.
To ne znači bezuvjetnu promjenu kursa prema Ukrajini – Magyar ne podržava ubrzani prijem Kijeva i Moldove u EU, niti otvaranje pojedinih pregovaračkih klastera, ali se ni ne protivi samom procesu pridruživanja. Deblokirao je pomoć Kijevu vrijednu 90 milijardi eura koju je Orbán ranije stopirao, no istodobno je pokrenuo pregovore s Ukrajinom o položaju mađarske manjine u Zakarpatskoj regiji.
Simbolički je važno i to da je, nakon sve zategnutijih odnosa na relaciji Kijev–Varšava, Ukrajina sada zainteresirana razvijati komunikacijsku, prometnu i energetsku suradnju upravo s Budimpeštom, među ostalim i zbog transporta naoružanja. Odmah nakon Magyarove izborne pobjede ponovno je proradio i naftovod Družba kroz Ukrajinu. Ukrajina više nije “neprijatelj broj jedan” mađarske propagande koji, kako je tvrdio Orbán, “gura Mađare u rat s Rusima” – dapače, prvi put od početka ruske agresije ruski je veleposlanik pozvan na razgovor u mađarsko ministarstvo vanjskih poslova, sada pod vodstvom nove šefice diplomacije Anite Orbán (bez rodbinske veze s bivšim premijerom).
Televizija koja se ispričala gledateljima
Jedan od najsnažnijih simboličkih poteza dogodio se u medijskom prostoru. Naime, Magyarova stranka Tisza predstavila je opsežan, 54 stranice dug nacrt zakona koji predviđa sveobuhvatnu reformu medijskog sustava i reviziju nacionalnih koncesija. Državna televizija, kojoj je godinama bio zabranjen neovisan informativni program, dobiva novu upravljačku strukturu i mehanizme koji bi trebali spriječiti izravan politički i stranački utjecaj na uređivačku politiku.
Televizija M1 nedavno je na četiri sata prekinula emitiranje, a potom je na ekranu osvanula poruka: “Javni mediji ne smiju lagati. Ispričavamo se što smo to činili dugi niz godina.” Emitiranje je nastavljeno točno u 19:56 – vremenu koje asocira na godinu 1956., kada je izbila mađarska revolucija protiv staljinističkog režima i sovjetske vladavine. Nova “epoha” televizije simbolično je otvorena kultnom komedijom “Krunski svjedok” (A tanú) redatelja Pétera Bacsóa, filmom koji ironizira upravo razdoblje mađarskog staljinizma. Predviđeno je i osnivanje Neovisnog ureda za javne medije, u kojem bi ravnopravno bili zastupljeni predstavnici vlasti, oporbe i medijske struke.
Hrvatska bi trebala pomno gledati preko Drave
Magyar je krenuo odlučno, ali i pragmatično, svjestan da vrijeme radi protiv njega. Mnoge od najavljenih promjena zahtijevaju ne samo nove zakone nego i ozbiljne izmjene Ustava, za što u parlamentu ima potrebnu većinu – no hoće li ustrajati na svemu što danas obećava, tek treba pokazati. Zasad mu se čini opravdanim dati kredit povjerenja, uz oprezan i umjeren optimizam, bez očekivanja čuda.
Za Mađarsku, ali i za širu regiju, Magyarov dolazak na vlast dobra je vijest već samim time što je jedan autoritarni, Rusiji naklonjen lider završio u ropotarnici povijesti. Njegova obećanja o ograničavanju mandata, obračunu sa stranačko-klijentelističkim tajkunima, mutnim poslovima, lopovskom privatizacijom i korupcijom mogla bi postati putokaz i za druge zemlje suočene sa sličnim problemima – a Hrvatska bi, s obzirom na brojne paralele, trebala barem naćuliti uši na ono što se događa preko Drave.
Magyar se oglasio i krenuo. Ostaje, banalno rečeno, da vrijeme pokaže koliko će od svega toga doista biti provedeno.
