Dok se Hrvatska ovih dana ponovno podijelila oko obilježavanja Dana antifašističke borbe, ostaje pitanje na koje nitko od zagovornika jugoslavenskog antifašizma ne daje jasan odgovor – kako od naroda koji još uvijek traži svoje mrtve očekivati da slavi simbole pod kojima su ti ljudi ubijani?
Posebno je to pitanje postalo aktualno nakon što je Ranko Britvić, gostujući u programu N1 televizije, javno zapjevao partizansku pjesmu. Njegov nastup izazvao je brojne reakcije, ne samo zato što se radi o čovjeku koji se predstavlja i kao hrvatski branitelj, nego i zato što je ponovno otvorio staru hrvatsku ranu – odnos prema jugoslavenskom komunizmu i njegovu nasljeđu.
Jer problem nije u pjesmi. Problem je u simbolima koje ta pjesma predstavlja.
Petokraka za većinu Hrvata nije simbol oslobođenja
Za dio hrvatskih građana petokraka nije simbol oslobođenja. Ona je simbol poraća 1945., Bleiburga, Križnog puta, Jazovke, Macelja, Hude Jame i desetaka drugih stratišta na kojima su bez suđenja ubijani hrvatski vojnici, civili, ranjenici, žene, svećenici i časne sestre. I dok se u europskim državama bez zadrške osuđuju svi totalitarni režimi, u Hrvatskoj se već desetljećima pokušava stvoriti dojam da su komunistički zločini nekako manje važni, manje brutalni.
No činjenice govore drugačije. Na Jazovki su završili ranjenici iz zagrebačkih bolnica i časne sestre koje su se o njima brinule. Na Macelju su likvidirani svećenici i civili. Diljem Hrvatske još uvijek se otkrivaju masovne grobnice žrtava komunističkog režima. Samo na području Zagreba posljednjih godina istraživane su na desetine lokacija na kojima su pronađeni posmrtni ostaci ljudi ubijenih nakon završetka rata.
To nisu političke interpretacije. To su ljudske kosti.
Jazovka i sjećanje koje nije nestalo
Zbog toga posebno odjekuju poruke mladih ljudi poput Frane Čirka, predsjednika HOZ-a Jazovka, koji upozorava da ni nakon više od osam desetljeća mnoge žrtve nisu dobile ni pravdu ni dostojanstven spomen. Njegova generacija nije živjela 1945. godine. Ali živi s posljedicama onoga što se tada dogodilo.
Kao što potomci partizana i komunista prenose vlastita obiteljska sjećanja, tako i potomci žrtava nose priče o nestalim djedovima, ubijenim bakama, nestalim očevima i neobilježenim grobovima. Povijest nije prestala postojati zato što je prošlo osamdeset godina. Ona živi kroz obiteljska sjećanja.
Posebno je potresna činjenica da su pojedinci povezani s represivnim aparatom poslijeratnog režima kasnije obnašali najviše državne funkcije. Dokumenti i svjedočanstva godinama otvaraju pitanja odgovornosti tadašnjih pripadnika OZN-e i drugih komunističkih struktura za masovne likvidacije nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Zašto većina Hrvata odbacuje nametanje jugoslavenskih simbola
Upravo zato većina Hrvata s nevjericom promatra kada se pod pojmom „antifašizam“ pokušava sakriti cijela jedna povijest političkih progona, zatvaranja, oduzimanja imovine, logora i masovnih grobnica. Nitko razuman danas ne brani ustaške zločine. Nitko razuman ne osporava da je fašizam bio zločinačka ideologija. Ali jednako tako nitko nema pravo od žrtava komunističkog režima tražiti da slave simbole pod kojima su njihovi najmiliji ubijani.
Jer upravo se u tome nalazi srž hrvatskog prijepora. Današnja Hrvatska nije nastala 1945. godine. Nastala je 1991. godine, u Domovinskom ratu, u obrani od agresije koju je predvodila JNA – vojska koja je također nosila zvijezdu petokraku. Zbog toga veliki broj hrvatskih građana ne može i ne želi odvojiti taj simbol od osobnih i obiteljskih tragedija.
Bez empatije nema ni pomirenja
Možda bi upravo oni koji danas najglasnije zahtijevaju poštovanje prema jugoslavenskom antifašizmu trebali pokazati jednaku količinu poštovanja prema žrtvama komunističkog režima. Bez relativizacije. Bez dvostrukih kriterija. Bez prešućivanja.
Jer nema iskrenog suočavanja s prošlošću dok jedne žrtve imaju pravo na sjećanje, a druge se i dalje smatra politički neugodnima. A dok Jazovka, Macelj, Huda Jama i brojna druga mjesta čekaju potpunu istinu i pravdu, svako slavljenje simbola pod kojima su počinjeni ti zločini za mnoge Hrvate neće biti izraz antifašizma, nego bolni podsjetnik da njihovi mrtvi još uvijek nisu dobili ono što zaslužuju – istinu, pijetet i pravdu.
Možda bi upravo zato oni koji danas najglasnije pjevaju partizanske pjesme i pozivaju na slavljenje jugoslavenskog antifašizma trebali zastati na trenutak i pokušati razumjeti osjećaje većine hrvatskog naroda. Pokazati barem malo empatije prema obiteljima koje desetljećima traže svoje nestale, prema potomcima onih koji su završili u jamama bez suda i groba, prema ljudima koji još uvijek nose traume Domovinskog rata i komunističkog poraća.
Ne traži se od nikoga da se odrekne svojih obiteljskih uspomena ili svojih uvjerenja. Traži se samo ono što bi trebalo biti temelj svakog civiliziranog društva – poštovanje prema tuđoj boli, suosjećanje prema žrtvama i svijest da povijesne rane ne zacjeljuju tako da ih se ignorira ili ismijava. Dok god se to ne razumije, svako nametanje istih simbola, istih pjesama i istih podjela neće donositi pomirenje, nego će samo produbljivati jaz među ljudima koji dijele istu domovinu.
Istina ne smije ovisiti o ideološkoj boji počinitelja
Posebno zabrinjava što se i danas mogu čuti pokušaji opravdavanja poslijeratnih likvidacija jednostavnom tvrdnjom da su žrtve navodno bile „zločinci“. No čak i kada bi netko bio osumnjičen za najteža kaznena djela, u civiliziranom društvu o njegovoj krivnji odlučuje sud, a ne metak u potiljak. Još je teže prihvatiti takva opravdanja kada znamo da među ubijenima nisu bili samo vojnici, nego i žene, djeca, civili, ranjenici, svećenici i časne sestre. Zar su svi oni bili zločinci? I tko je to utvrdio? Na kojem suđenju? Pred kojim sudom?
Hrvatsko društvo tijekom desetljeća jasno je osudilo i priznalo zločine počinjene u ime ustaškog režima. Upravo zato vrijeme je da se s jednakom iskrenošću i bez dvostrukih mjerila priznaju i zločini počinjeni u ime komunističkog režima. Istina ne smije ovisiti o ideološkoj boji počinitelja. Svaka nevina žrtva zaslužuje jednako poštovanje, a svaki zločin jednaku osudu.
