Petra i Jelena Kelam nisu bile samo dvije djevojke. Dvije sestre. Dvije kćeri. Prijateljice. Bile su smijeh koji ulazi kroz vrata prije čovjeka, bile su vjera koja se ne hvali nego živi, bile su ljubav koja se ne mjeri nego daje.
Uvijek me iznova fascinira — i boli — kako život ne stane. Ni na trenutak. Čak ni onda kada bi od siline tuge trebao stati. Barem na trenutak. Prije tri godine u kući obitelji Kelam sve je stalo. I dok je mama Renata mirisala Petrine i Jelenine majice pitajući se koliko će još mirisati na njih, negdje se netko upravo vjenčavao, negdje se rodilo dijete, negdje se slavila promocija, negdje je dvoje zaljubljenih hodalo ulicom držeći se za ruke,
Taj kontrast tuge i nezaustavljive buke života uvijek me slomi, jer život je brutalno nepravičan upravo u tome — ne čeka.
Petra i Jelena Kelam nisu bile samo dvije djevojke. Bile su smijeh koji ulazi kroz vrata prije čovjeka, bile su vjera koja se ne hvali nego živi, bile su ljubav koja se ne mjeri nego daje.
Petra je neko vrijeme pisala za Croniku. Sjećam se, kada bi ušla u prostoriju donijela bi pregršt radosti. Planirala je dvije godine unaprijed, a smijala se kao da nema sutra. U tome je bila njena posebnost — ozbiljnost i radost, jedno uz drugo, bez proturječja.
I Jelena — ona koja je životinje dovlačila kući, koja je snimala videa za “najdraže dite”, koja je znala osjetiti dublje od onoga što se moglo vidjeti. Ona koja je štedjela da na svoj rođendan odvede cijelu obitelj u restoran, jer je htjela pokazati koliko ih voli. Baš kao da je znala.
Tri godine.
Mama Renata je rekla nešto što mi nikada nije izašlo iz glave: “Ovo je moje čistilište i ne molim Boga da mi bude lakše, već da mi da snažnija ramena da nosim svoj križ.”
Koliko treba biti velik čovjek da tako nešto kaže. Koliko treba biti ukorijenjen u vjeri da se ne moli za olakšanje, nego za snagu. Ta rečenica me prati. Vraćam joj se u trenucima kada me nešto pritisne, kada mi se čini da je previše — i svaki put me vrati u stvarnost.
Renata nije više ista. Ne može biti. Roditelj koji nadživi dijete — a ona je izgubila dvoje odjednom — nosi teret koji nema usporedbe. A opet, ona stoji.Voli, prašta i vjeruje. U cvijeću koje pronalazi na grobu vidi dokaz da njezine Petra i Jelena nisu zaboravljene.
Danas, tri godine kasnije – negdje je upravo neko dijete napravilo prve korake, negdje se netko probudio i odlučio promijeniti život. Negdje neko planira za ljetovanje. Negdje se smije, negdje plače, negdje se ljubi.
A Petra i Jelena — one su dio života koji ne prolazi. One su u Renatinim snovima, u Josipovom čekanju koje nije prestalo nego se samo promijenilo, u suzi koja se tati Ivanu neprimjetno iskrade iz oka. One su u svakom plamenu svijeće na grobu koje je zapalio netko tko ih nije zaboravio. U svakom tekstu koji netko napiše kada ih se sjeti. U svakom osmijehu koji izmami sjećanje na njih. U svakoj molitvi.
Nisu otišle. Samo su prešle.
I dok život ide dalje — dalje od onog trenutka, dalje od ove tri godine — one su ostale u onom što jedino i vrijedi ostati: u ljubavi koju su ostavile iza sebe.
Draga Petra, draga Jelena — u ovom malom tekstu, mali je to trag, ali znači sjećanje. I da je vaš smijeh još uvijek glasniji od tišine.
