Institut za hrvatski jezik objavio je 4. lipnja da je ministar znanosti, obrazovanja i mladih prof. dr. sc. Radovan Fuchs u nazočnosti ravnatelja Uprave za znanost i tehnologiju dr. sc. Hrvoja Meštrića potpisao “suglasnost na Ugovor o pripajanju Staroslavenskoga instituta Institutu za hrvatski jezik od 5. svibnja 2026. godine. Tim je činom uspješno dovršen proces integriranja svih znanstvenika te stručnoga i administrativnoga osoblja Staroslavenskoga instituta u Institut za hrvatski jezik”, istaknuto je na mrežnoj stranici Instituta. “Tim je činom uspješno dovršen proces integriranja svih znanstvenika te stručnoga i administrativnoga osoblja Staroslavenskoga instituta u Institut za hrvatski jezik“, navodi se u objavi, a o čemu piše portal Hrvatsko nebo.
U toj objavi na spomenutoj mrežnoj stranici nije istaknuto da je „tim činom“ zapravo ojačan Institut za hrvatski jezik, kojemu je na čelu već u četvrtom mandatu dr. sc. Željko Jozić, a da je dokrajčen Staroslavenski institut, bilo to na dobro ili na zlo „staroslavenistike“ (i ma što taj pojam značio).
Institut koji glavu diže… i ne spušta ju niže
Institut za hrvatski jezik [donedavno s dodatkom u nazivu: „i jezikoslovlje“] dobiva naime u posljednje vrijeme i sve važniju ulogu u kreiranju hrvatske jezične politike, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija te Ministarstva znanosti odnosno Vlade („u cjelini“), koja to omogućuje. Dapače, kako su primijetili pojedini komentatori, Institut je de facto upravo uzdignut iznad Vijeća za hrvatski jezik, koje bi po zakonu trebalo biti glavno stručno tijelo za planiranje i provedbu hrvatskih jezičnih politika, o kojoj doduše odlučuje, zna-se, (Plenkovićeva, za sada) Vlada.
Vrlo ozbiljni, premda doduše i vrlo rijetki, javni prigovori iz kruga znanstvene i stručne zajednice kako nije posao znanstvenog instituta ni proizvodnja priručnika (primjerice pravopisa) ni reklamnih kišobrana ni obavljanje uloge u upravnim postupcima izvršne vlasti, ostajali su dosad ustrajno bez odgovora, a i bez propulzivna objašnjenja. Očito je da se oni koji odlučuju o poslovima i politikama ponašaju tako kao da ne razlikuju opseg poslova i nadležnosti između znanstvenog instituta, (državnog) zavoda i državnog ureda, i da ne moraju mariti za ‘zanovijatanja’ kojih se tu i tamo nađe u javnosti (rus.‘glasnosti’). Slobodnije rečeno, imamo pred sobom „Institut koji glavu diže… i ne spušta ju niže“, ma koliko bila opravdana pitanja i utemeljeni prigovori na njegove aktivnosti.
Kao da ne znaju za vremenovanje (‘tajming’) niti razlikuju glagole po vidu
No vratimo se na obavijest koja nas u ovom trenu zanima i koja nas je izazvala na pisanje ovog osvrta.
Mora se najprije iznijeti dvije jezične primjedbe na priopćenje Instituta. Kao prvo, nepotrebno je uz puni datum stavljati dodatak „godine“. Razumije se i bez toga na što se izraz „5. svibnja 2026.“ odnosi, to jest da redni broj „2026.“ znači nužno i isključivo godinu, a ne recimo dan, tjedan, mjesec, kvartal, desetljeće, stoljeće ili tisućljeće. Uostalom, tako su nas poučavali i neki „staronormalni“ jezični savjetnici: da je u ovakvim situacijama nepotrebno dodavati riječ godina. Osim toga, u hrvatskoj jezičnoj tradiciji bilo je uvriježeno pisanje imenice godina ispred, a ne iza brojke. Po ovom pravilu (ako se već sve hoće izričito navesti u tom složenom izrazu) odnosno obrascu: dana 4. (četvrtoga), mjeseca lipnja, godine 2026.. No čini se da u „novonormalno“ doba takvi savjeti nisu više priznavani od jezikoslovnih, uglavnom znanstvenih autoriteta, kakvih ima na desetke u Institutu za hrvatski jezik.
Druga jezična primjedba odnosila bi se na riječ „pripajanje“ („o pripajanju Staroslavenskoga instituta Institutu za hrvatski jezik“). Svaki bolji poznavatelj vlastita jezika, a pogotovu jezikoslovac, dobro zna da je glagolska imenica „pripajanje“ nastala od glagola „pripajati“, koji je nesvršeni, odnosno trajni, glagol. No ovaj ugovor nije sklopljen tako da pripajanje jednoga instituta drugomu potraje u nedogled, ad infinitum, nego da to bude jednokratan „čin“. A i u samom priopćenju o tom se događaju govori kao o „činu“. Ako je, dakle, nešto (jednokratan) čin, tada tomu ne pristaje glagolska imenica „pripajanje“, nastala od nesvršenog glagola, nego glagolska imenica „pripojenje“, formirana od svršenog glagola „pripojiti“.
Postupak pripojenja može, dakako, i mora u praksi potrajati neko vrijeme. No bitna je razlika u tomu što je “pripajanje” nedovršen, a “pripojenje” dovršen proces, koliko god u stvarnosti ono potrajalo. A vidimo da je potrajalo otprilike jedan mjesec, a ne da je riječ o procesu koji će trajno ili na ničim neodređeni rok trajati.
Onaj tko je sročio priopćenje očito, na žalost, ne razlikuje glagole po vidu (svršene i nesvršene), ili možda razlikuje njih, ali ne razlikuje značenja iz njih izvedenih imenica – jer mu je to možda ipak prekrupan ‘logički skok’. Osim toga, taj kao da ne zna za kategoriju vremenovanja (‘tajminga’). Tu tvrdnju dodatno ćemo potkrijepiti u nastavku ovog osvrta…
S posljednjom jezičnom nepreciznošću povezana su i dva sadržajna nedostatka (ili: nepotpunosti) samog priopćenje odnosno obavijesti o tomu što se točno dogodilo. Poznato je naime da iako je (kao što rekosmo) čin pripojenja jednoga instituta drugom nužno jednokratan, a ne trajan ili beskrajan u vremenu, on ipak u praksi u pravilu nije i ne može biti trenutan. (Jezikoslovci u Institutu svakako razlikuju značenja pojmova „jednokratan“ i „trenutan“, ako ih možda i ne razlikuje onaj koji je sročio priopćenje.) U svim takvim aktima (ugovorima, propisima, programima…) zato se pri kraju uvijek navode „završne i prijelazne odredbe“. U njima se točno navede i datum početka i datum dočetka „primopredaje“ odnosno pripajanja ili kojeg drugog procesa ili djelovanja, a navedu se i aktivnosti koje će se eventualno provesti izvan tih rokova odnosno na neki drugi način, recimo da će se do kraja godine provesti određena preseljenja, iseljenja ili prepuštanja dijela zajedničkog prostora kojem trećem subjektu te da će se izvještaji o revidiranim i konsolidiranim godišnijim financijskim planovima podnijeti nadležnim tijelima u rokovima koje propisuje zakon.
„Pripojenje“ dakle, koje je jednokratan čin u određenom vremenskom intervalu, ima u sebi obično i neko trajanje. To trajanje „pripojenja“ može se nazvati „procesom pripajanja“, a on nužno ima svoj početak i svoj kraj. Nadnevak dovršetka pretpostavljenog procesa u stvarnosti nije u ovom priopćenju izričito naveden. A nije navedeno ni kako su riješena ostala pitanja koja se nužno pojave kada dolazi do „fuzije“ dvaju različitih entiteta.
Pogotovu je problematično to što se ističe da je ministrovim potpisom odnosno njegovom suglasnošću “uspješno dovršen proces integriranja svih znanstvenika te stručnoga i administrativnoga osoblja Staroslavenskoga instituta u Institut za hrvatski jezik”. Nije razvidno kako ministrovim potpisom odnosno suglasnošću može biti dovršen proces koji je ionako tekao bez njegove suglasnosti, a i koji ima svoje razne praktičke reperkusije. Iz svega proizlazi da su dva instituta svoje odluke donijeli, ugovor potpisali i ugovor izvršili autonomno odnosno samostalno, neovisno o ministru. Što bi ministrova suglasnost uopće značila i zašto bi uopće bila potrebna, to je ono što u ovom priopćenju nije rečeno. No ministrovom suglasnošću, bilo kako bilo, ne može se dovršiti autonomno i bez njega započet, vođen i kraju priveden proces između dvaju pravnih subjekata. Njome se dakle može samo (s pozicije vlasti) “odobriti” ili “blagosloviti” ili “verificirati” proces koji je i bez njega dočet. Ne može ministar imati udjela u završnici procesa u kojem nije ni sudjelovao. Ako jest, tada se moralo navesti u čemu se ministrova uloga sastojala.
Informativna nepotpunost i nedovoljnu ‘opća pismenost’
S time povezana jest još jedna nepotpunost u obavijesti danoj u javnost na mrežnoj stranici Instituta za hrvatski jezik, nad kojim, kako rekosmo, (brižno i ‘ljubomorno’) bdije dr. sc. Željko Jozić, dok nad njim i nad Institutom (brižno i ‘ljubomorno’) bdije skupina osoba s još jačim ovlastima, a to je Vijeće instituta. U njemu su, kako se navodi na službenoj stranici, ovi znanstvenici i predstavnica nadležnog ministarstva:
- red. prof. dr. sc. Vanda Babić Galić, Sveučilište u Zadru (predsjednica)
- red. prof. dr. sc. Ljiljana Kolenić, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku
- Ivana Mamić, Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH
- dr. sc. Marijana Horvat, znanstvena savjetnica u trajnom izboru, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
- dr. sc. Ivana Matas Ivanković, znanstvena savjetnica, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Nepotpunost je u tomu što nije naveden dan odnosno nadnevak na koji je ministar Fuchs potpisao svoju suglasnost ugovoru o pripojenju staroslavenskog instituta institutu za hrvatski jezik.
Svaki urednik rekao bi novinaru koji bi mu donio takvu vijest da ona nije „potpuna“, jer kao što je dobro poznato iz nauka o informiranju (5W) svaka vijest mora imati u sebi pet ključnih elemenata: tko, što, gdje, kada i kako. A kada se kroz tu prizmu ponovno pročita ta vijest, otkrit će se da nije navedeno ni mjesto na kojemu je ministar Fuchs stavio potpis na vlastitu suglasnost. Je li to bilo u prostoriji ministarstva, na Veterinarskom fakultetu, u prostoriji Instituta za jezik ili možda u zagrebačkoj uspinjači koja vas vozi na Gornji grad ili u zgradi Vlade na Gornjem gradu, to samo možemo nagađati.
Osim slabih točaka jezične, imamo dakle na djelu i nedovoljnu ‘opću pismenost’. To smijemo tvrditi samo na temelju priopćenoga. No zasigurno ima mnogo toga što bi stručnu javnost zanimalo u svezi s pripojenjem jednoga instituta drugomu, a o čemu u šturoj obavijesti nema ni spomena.
Još tri jezične slabosti u nastavku
Da čitateljima ne uskratimo cjelovitu informaciju, navedimo na kraju što još piše u toj objavi na mrežnoj stranici Instituta:
„Institut za hrvatski jezik i Staroslavenski institut do 1996. godine činili su jednu ustanovu u sustavu znanosti i obrazovanja pod nazivom Hrvatski filološki institut te je odlukom ministra znanosti, obrazovanja i mladih uime osnivača, Vlade Republike Hrvatske, ponovno objedinjen znanstvenoistraživački rad u području hrvatskoga jezika od njegovih samih početaka do suvremenoga doba.
Ugovor o pripajanju potpisali su uime Instituta za hrvatski jezik ravnatelj dr. sc. Željko Jozić, a uime Staroslavenskoga instituta v. d. ravnatelja dr. sc. Sandra Požar.“
Druga je poraba sastavnog veznika „te“ („te je odlukom ministra“). Trebala bi dubinska i opširna gramatičko-semantička analiza cijele rečenice da bi se razumjelo zašto veznik „te“ na tomu mjestu nije primjeren. Pretpostavimo da će se netko iz instituta i pozabaviti znanstveno jednoga dana tom temom. Dotad recimo samo ovo kao nešto najkraće moguće, da tvrdnja ne ostane posve u zraku: Točno trideset godina Staroslavenski je institut bio odvojen od Instituta za hrvatski jezik. To što je do 1996. bio dio Instituta za hrvatski jezik, kako se navodi, nije razlog da se 30-godišnji jaz premošćuje sastavnim veznikom, jer to da će opet biti jedno nipošto ne proizlazi iz toga što je do prije 30 godina bilo jedno i tada prestalo biti jedno, jer je riječ o rastavnoj ili jedinstvu suprotnoj, a zatim i dopusnoj, a nipošto eo ipsoodatle proizlazećoj poziciji, pa bi stoga u toj rečenici smio stajati samo rastavni, suprotni ili dopusni, a nipošto sastavni veznik. Odatle što su do g. 1996. oba instituta bili jedan institut ni iz čega ne proizlazi da oni to opet moraju ili trebaju biti 30 godina poslije toga. Nije dakle riječ o ‘sastavnom’ gramatičkom smislu, nego najprije o ‘rastavnom’, a zatim opet i unatoč odnosno usuprot 30-godišnjoj ‘rastavljenosti’ o (sada opet) ‘sastavnom’ semantemu.
Nadalje, kaže se da su do 1996. ta dva instituta „činila“ jednu ustanovu. Po mišljenju potpisanoga pod ovaj osvrt, glagol „činiti“ odnosi se u prvom redu na neku radnju, pa nije razvidno kakvom to radnjom ili radnjama dva instituta mogu „činiti“ jednu ustanovu. Logičnije bi bilo reći da su oba ta instituta „bila“ jedna ustanova. Eventualno: da su „tvorila“ jednu ustanovu. Ili: da su bila “objedinjena”, “obuhvaćena“ jednom ustanovom odnosno (tvorbenim) „bila (tvorbene) sastavnice/(tvorbenim) sastavnicama“ jedne (jedinstvene, objedinjene, nepodijeljene) ustanove.
Bene docet, qui bene distinguit!
Izvor: /Hrvatsko nebo
