Što učenici i studenti znaju o Vojno-redarstvenoj operaciji Bljesak ili o pokolju 12. hrvatskih policajaca u Borovu Selu? Malo ili ništa.
U jednom školskom udžbeniku ovako su opisani ovi događaji, iznimno važni za hrvatsku povijest:
„1. svibnja 1995. g. otpočela je vojno-redarstvena akcija Bljesak, kojom je za manje od dva dana oslobođeno područje zapadne Slavonije, čime je omogućena povezanost hrvatskoga zapada i istoka jednim od najvažnijih prometnih pravaca Hrvatske. Kao osvetu za pretrpljeni vojni poraz srpski pobunjenici, po zapovjedi Milana Martića, raketama su napali Zagreb, Karlovac i Sisak.”
O onome što se dogodilo u Borovu Selu doslovce piše tek ovo:
„Početkom svibnja u Borovu Selu kod Vukovara u zasjedi je ubijeno 12 hrvatskih policajaca.“
To i ništa više!
Imena tih dvanaestero hrvatskih mučenika više se i ne spominju — kao da su vojna tajna! Pa stoga i ovom prigodom treba podsjetiti na te mlade Hrvate, ubijene i masakrirane od strane Srba, kojima je i te 1991. davala podršku i štitila ih zločinačka Jugoslavenska tzv. narodna armija.
Riječ je o:
- Stipi Bošnjaku (1956.)
- Antunu Grbavcu (1961.)
- Josipu Culeju (1966.)
- Mladenu Šariću (1965.)
- Zdenku Perici (1965.)
- Zoranu Grašiću (1969.)
- Ivici Vučiću (1961.)
- Luki Crnkoviću (1970.)
- Marinku Petrušiću (1966.)
- Janku Čoviću (1965.)
- Željku Hrali (1968.)
- Mladenu Čatiću (1971.)
Da se ne zaboravi njihova žrtva, usred Borova Sela — u kojem se Srbi ponašaju kao da nije u Hrvatskoj, već u Srbiji — podignuto je spomen-obilježje. No na njemu uopće ne piše tko je ubio sve te ljude, već se samo navode njihova imena.
Pozadina spomen-obilježja za 12.hrvatskih redarstvenika
A kako je došlo do podizanja ovog skromnog i veličanstvenog spomen-obilježja, nad kojim su se ranije svako malo pojedini Srbi iživljavali crtajući četnička znakovlja — za što obično budu kažnjeni (ako ih uhite) tek „opomenom”?
Prije ulaska u Borovo Selo, u spomen na 12-toricu masakriranih hrvatskih policajaca, zasađeno je 12 čempresa, kod kojih smo i mi uvijek stali i zapalili svijeće. No, to je uistinu bilo improvizirano obilježje.
Kad kažem „mi”, onda prije svega mislim na članove Karavane „Da se ne zaboravi – 2500 kilometara diljem Hrvatske”, koju je desetak godina — sve do dolaska Kukuriku koalicije — organizirala moja malenkost, a koju su sačinjavali hrvatski branitelji, prije svega iz Udruge branitelja Podravke (UBIUDR) i Udruge branitelja Domovinskog rata INA-Naftaplin.
Mislili smo da ti poginuli policajci, koji su uistinu bili prvi kad je trebalo, zaslužuju bolje i veće spomen-obilježje — ali na mjestu gdje su doživjeli tragediju. Predložio sam nekim Udrugama proisteklim iz hrvatskog obrambenog Domovinskog rata Vukovara i Vinkovaca da ga sami osmislimo i postavimo.
Kako je u to vrijeme na čelu policije bio Šime Lučin, a do obljetnice je zaista ostalo malo vremena, vrlo brzo se saznalo za ovu „akciju” — pa me u jednom telefonskom razgovoru Lučin zamolio da to na taj način ne činimo, već da se spomenik postavi „po zakonu”, što je značilo da se prvo zatraži odobrenje Općine Borovo Selo. Oni su relativno brzo odobrili lokaciju u nekom dvorištu, kraj spomenika poginulim partizanima.
Kad je to bilo riješeno, dobio sam zamolbu da prikupim barem polovicu financijskih sredstava, što sam i učinio — zahvaljujući Podravki — na čemu su se na otkrivanju i javno zahvalili.
Naravno da smo bili nezadovoljni lokacijom na kojoj je spomenik podignut, a još više tekstom koji je otisnut na spomen-ploči. Kao da ne bi „uznemiravali” tamošnje Srbe, nisu se usudili napisati da su poginuli od četničke ruke, odnosno od srpskih agresora.
Pravda nije jednaka za sve
Međutim, ono što ipak najviše boli jest činjenica da još uvijek nitko nije odgovarao za smrt tih hrvatskih junaka.
Tadašnje Vojno tužiteljstvo u Osijeku 1992. podiglo je optužnicu protiv 51 osobe, od kojih je deset proglašeno krivima — ali u odsutnosti. Dosuđena im je kazna od dvadeset godina zatvora. Međutim, zbog primjene Zakona o općem oprostu iz 1996., Županijski sud u Osijeku donio je 1998. rješenje o obustavi postupka izvršenja kazne — protiv svih. I danas ti zločinci slobodno šeću i ponašaju se kao da se ništa nije dogodilo.
S druge pak strane, sjetimo se tek „slučaja Veljka Marića”, hrvatskog branitelja iz Grubišnog Polja. Njega su svojedobno uhitili kao vozača kamiona na bugarsko-srpskoj granici, pronašli neke nazovi dokaze za smrt jedne osobe u vrijeme redovne vojno-redarstvene akcije i po brzom postupku osudili na drastičnu kaznu od 12 godina. Zaboravljen od gotovo svih — osim svojih najbližih i ponekih prijatelja — robijao je u zatvoru u Srbiji, a potporu mu nije dao ni tadašnji aktualni ministar branitelja (Fred Matić), koji ga je čak nekim svojim izjavama još više bacio u blato.
Mogu li ova dva „slučaja” biti na istoj „valnoj dužini” — pitali bi prije svega Državno odvjetništvo, a potom i nažalost danas pok. Predraga Matića-Freda?
Kako tako olako prelazimo preko toga da se zločinci iz Borova Sela ostave na miru, a da je jedan hrvatski branitelj „trunio” i patio — kao da je pobio 12 srpskih terorista i dvadeset jednog ranio, kao što su to učinili ti zaštićeni Srbi-teroristi?
Hrvatsko pravosuđe je osudilo ili sudi i drugim hrvatskim braniteljima za navodne ratne zločine u vrijeme Domovinskog rata — od „Lore”, pok. Tomislava Merćepa, pa do specijalaca kao što su Krajina i Drlja za navodne zločine u Gruborima. A što je sve prošao i što sve prolazi karlovački branitelj Mihajlo Hrastov?
Dakle, kako god okrenuli — pravda nije jednaka za sve.
Kad se spomenu žrtve hrvatskog Domovinskog rata, razni pupovci na to odmah kažu kako je bilo zločina i na jednoj i drugoj strani. Ali nikako se ne mogu sjetiti, a još manje izustiti — tko je kome prvi došao u dvorište, odnosno tko je na koga prvi počeo pucati, masakrirati, ubijati.
Ne, ne možemo i ne smijemo biti zadovoljni da pravda nije dotakla ubojice iz Borova Sela, koji nisu znali drugačije nego ubijati nevine ljude, koji su se radovali prolivenoj krvi — osobito onih koji nisu bili njihova roda i svjetonazora.
Tražimo da se pronađu srpski teroristi-agresori, da se o njima javno progovori, da se o njima ne šuti prigodom obljetnica — kao što se radi i kao što se to radilo svih ovih godina. Tim prije, kao što je rekao pokojni biskup Ćiril Kos — jer su oni poput dvanaest apostola ugradili svoje živote u hrvatsku slobodu i hrvatsku Domovinu.
Ubijeni su iz zasjede, kad su krenuli u Borovo Selo osloboditi dvojicu svojih kolega-hrvatskih policajaca.
Hoćemo li i to oprostiti srpskim agresorima — ili već i jesmo?
