Jutro u Sinju danas nije bilo obično. U zraku se osjećala tišina kakva dolazi samo kada se susretnu prošlost i sadašnjost – kada uspomene progovore glasnije od riječi, a imena koja su nekoć izgovarana šapatom dobiju svoje mjesto među živima. Naime, danas je na području Trnovače svečano otvorena Ulica hrvatskog branitelja Ante Mandaca – Cige. Na isti datum kada je prije 34 godine položio svoj život na Kupresu, njegovo ime vraćeno je kući – u grad iz kojeg je otišao kao sin, suprug, otac, brat… i hrvatski branitelj.
Program je započeo u tišini Groblja sv. Frane, gdje su položeni vijenci. Tišina koja nije bila prazna – bila je ispunjena sjećanjima. Nakon toga, u bazilici Čudotvorne Gospe Sinjske služena je sveta misa zadušnica koju je predvodio župnik fra Antonio Mravak, uz koncelebraciju fra Marinka Vukmana. Molitva se uzdizala iznad okupljenih, ali ono što je ostajalo u grudima bila je težina neizgovorenog.
A onda – trenutak koji je sve zaustavio.
Njegove kćeri, Kristina i Jelena, zajedno su otkrile spomen-ploču. Ruke koje su nekada tražile očev zagrljaj sada su otkrivale njegovo ime u kamenu. U tom trenutku nije bilo razgovora. Samo suze. I ponos.
Čovjek koji je otišao kad je bilo najteže
Ante Mandac – Cigo nije bio samo ime. Bio je jedan od onih ljudi koje povijest ne planira, ali ih pamti. Rođen 1961. godine u Sinju, živio je život običnog čovjeka – sve dok nije došao trenutak kada više nije bilo moguće ostati po strani. Kao i mnogi tada, nije čekao. Nije pitao. Otišao je. Kao dragovoljac Domovinskog rata, pripadnik 4. gardijske brigade, bio je među prvima koji su stali u obranu Hrvatske. Bez mnogo opreme, bez sigurnosti, ali s nečim jačim od svega toga – s uvjerenjem da je to jedino što može učiniti.
Suborci ga pamte po tihoj hrabrosti. Po tome što nije govorio puno, ali je uvijek bio tamo gdje je najteže. Po tome što je jednom skinuo svoju pancirku i dao je drugome – i time mu spasio život.
Takvi ljudi ne traže priznanja. Oni jednostavno učine ono što treba.
Kupres – mjesto gdje je sve stalo
10. travnja 1992. godine, na Kupresu, u jednoj od najtežih bitaka početka rata u BiH, Ante Mandac javio se kao dragovoljac za protuoklopnu skupinu.
Petorica su krenula.
Četvorica se nisu vratila.
Među njima i on.
Imao je 30 godina. Iza sebe je ostavio suprugu Blaženku i troje male djece. Ostavio je život koji je tek trebao biti življen. Njegova priča je tipična za generaciju branitelja koji su bez puno opreme, ali s jakim motivom, krenuli braniti državu – i mnogi, poput njega, dali život za nju.To su bili ljudi koji nisu čekali naredbe. Koji nisu vagali rizik. Koji su znali da netko mora stati između rata i njihovih domova. I stali su.
“Filmovi se vraćaju…”
Među okupljenima danas bila je i njegova sestra Marija Mandac. I ona je bila dio te iste borbe – pripadnica 4. gardijske brigade. Danas, desetljećima kasnije, stajala je pred imenom svog brata.
I nije bilo lako.
“Ovo je dokaz da branitelji nisu uzalud pali za Hrvatsku. Dali su ono najviše što su imali, ali nisu zaboravljeni. I dalje su u našim mislima. Teško je, filmovi se vraćaju…”
Neke rane ne zacjeljuju. Samo naučimo živjeti s njima.
Na svečanosti su bili i njegova supruga Blaženka, kćeri Kristina i Jelena, dok sin Hrvoje i majka Ana nisu mogli prisustvovati. Ali njihova prisutnost osjećala se u svakom pogledu, u svakoj riječi, u svakoj suzi.
Nije ovo samo ulica
Gradonačelnik Sinja Miro Bulj rekao je kako ovo nije samo ime ulice, niti samo ploča.
I bio je u pravu.
Jer ovo nije asfalt.
Ovo je uspomena.
Ovo je opomena.
Ovo je zavjet.
U ime ministra Tome Medveda, naglašeno je kako su branitelji temelji države i da je na svima nama odgovornost čuvati njihovu žrtvu od zaborava.
Kamera koja pamti i ono što ljudi pokušaju zaboraviti
Među onima koji su danas bilježili ovaj trenutak bio je i Petar Malbaša. Čovjek čija je kamera u vrijeme rata bila na Kupresu. Čovjek koji je godinama gledao rat kroz objektiv – umorne hrvatske branitelje, strah prije borbe, tišinu i suze nakon gubitka.
Danas je držao svoj fotoaparat . Ali ovaj put njegov objektiv nije hvatao rat.
Snimao je suze. I ponos.
Za njega, kao i za mnoge druge, ovo nije bio samo događaj. Ovo je bio povratak. Povratak na mjesta i trenutke koji nikada nisu prestali živjeti.
Ime koje ostaje
Ulica hrvatskog branitelja Ante Mandaca – Cige od danas je dio Sinja. Ali i više od toga – ona je dio priče koju ovaj grad nosi u sebi.
Priče o čovjeku koji je otišao kad je bilo najteže.
Koji je dao sve.
I koji se nikada nije vratio.
Osim – danas.
U ime koje stoji na ploči.
U suzama njegove obitelji.
U tišini grada koji pamti.
