Dokumentirana odluka pobunjenih Srba o pripajanju Srbiji i danas prolazi gotovo nezapaženo – bez javne osude i bez mjesta u obrazovanju i medijima.
Malo se tko danas sjeća, a poglavito mlađe generacije koje o tome ne uče u školama, kada su pobunjeni Srbi u Hrvatskoj – u ulozi agresora – donijeli protuustavnu odluku o odvajanju dijela teritorija Republike Hrvatske. Riječ je o Srbima koji su živjeli na području tzv. SAO Krajine.
Dugo se čekalo da se ova tema ponovno otvori u javnom prostoru, no to se nije dogodilo. O tom pitanju nema ni riječi – čak ni u kvizovima općeg znanja.
Naime, tzv. Izvršno vijeće SAO Krajine 1. travnja 1991. godine, na sjednici održanoj u Korenici, donijelo je odluku kojom se zapovijeda „mobilizacija teritorijalne obrane SAO Krajine i dobrovoljačkih jedinica radi obrane slobode svih građana i zaštite teritorijalnog integriteta“. Istodobno je usvojen zaključak kojim se od Vlade Republike Srbije traži da snage Ministarstva unutarnjih poslova pruže tehničku i kadrovsku pomoć tadašnjem SUP-u SAO Krajine.
Ujedno je upućen zahtjev tadašnjem Predsjedništvu SFRJ i Komandi JNA za povlačenje, kako su naveli, „agresorskih i terorističkih snaga MUP-a Republike Hrvatske“ s tog područja, kao i oslobađanje svih sudionika događaja poznatog kao „Krvavi Uskrs“.
Najznačajniji dio te odluke bio je zaključak da od 1. travnja 1991. godine SAO Krajina postaje sastavni dio jedinstvenog državnog teritorija Republike Srbije. Odluku je potpisao Milan Babić, tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća SAO Krajine, kasnije osuđen za ratne zločine.
(Originalna Odluka se nalazi u Međunarodnom kaznenom sudu u Hagu kao dokazni predmet (exhibit) označena kao P352.035 / P352.036, a korištena je kao dokaz u predmetima protiv Slobodana Miloševića i Milana Babića. U dokumentima Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju navodi se:
„On 1 April 1991, the Executive Council of the SAO Krajina passed a decision to join the SAO Krajina to the Republic of Serbia.“
Posljedice koje se prešućuju
Ova odluka imala je dalekosežne i teške posljedice, kako za hrvatsko stanovništvo, tako i za same Srbe na tom području. Tijekom četiri godine okupacije, Knin i velik dio okolnog teritorija bili su izvan ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske.
U tom razdoblju počinjeni su brojni zločini i protjerivanja, dok su završne vojne operacije 1995. godine dovele do oslobađanja okupiranih područja i odlaska velikog broja lokalnih Srba.
Šutnja koja traje
Unatoč važnosti ovih događaja, u javnom prostoru gotovo da nema reakcija ni osuda ove odluke. O njoj rijetko govore politički predstavnici srpske manjine, ali ni šira javnost, institucije ili obrazovni sustav.
Također, izostaje jasna i nedvosmislena osuda ove odluke od strane različitih organizacija i javnih aktera koji se inače aktivno uključuju u rasprave o ratnim događajima i ljudskim pravima.
Zašto se o ovome ne govori?
Ostaje otvoreno pitanje zašto se ovom događaju ne pridaje veća pažnja u hrvatskom društvu. Dok se druge povijesne teme redovito obilježavaju i analiziraju, ova odluka – koja je imala ključnu ulogu u početku otvorenog sukoba – često ostaje na marginama.
U vremenu kada je informacija dostupnija nego ikad, izostanak šire rasprave o ovakvim događajima otvara prostor za zaborav, ali i za različite interpretacije prošlosti.
Zato je nužno podsjećati na činjenice i dokumentirane odluke koje su oblikovale noviju hrvatsku povijest – bez selektivnog pristupa i bez prešućivanja.
