U Hrvatskoj danas ne postoji jedna stvarnost. Ne postoje čak ni dvije. Postoje tri – i između njih razlike više nisu nijanse, nego duboki jaz koji se svakodnevno vidi i osjeća.
U prvoj Hrvatskoj život se sveo na preživljavanje.
Podaci pokazuju da oko 58 posto umirovljenika prima manje od 600 eura mjesečno, što je praktički na razini praga rizika od siromaštva koji iznosi oko 617 eura. To znači da velik dio starijih građana živi bez ikakve sigurnosne margine, u prostoru gdje jedan nepredviđeni trošak može poremetiti cijeli mjesec.
To više nije pitanje štednje, nego odricanja. Ljudi se odriču hrane da bi platili režije. Grijanje se smanjuje i zimi. Odjeća se ne kupuje godinama. Internet se ne uvodi jer je preskup, nego se koristi preko mobitela, ako si to uopće mogu priuštiti. Televizija s više programa postaje luksuz, a ne standard.
Za mnoge to nije prolazna faza, nego trajno stanje.
Posebno je bolno to što se radi o ljudima koji nisu uvijek živjeli tako. Generacije koje su desetljećima radile, odlazile na godišnje odmore, išle u kazališta, na koncerte, planirale skijanja i ljetovanja, danas prvi put u životu osjećaju što znači gubitak normalne egzistencije. Ono što je nekad bilo uobičajeno, danas postaje nedostižno.
Više od 36 tisuća umirovljenika danas radi. Ne zato što žele aktivan život, nego zato što bez dodatnog prihoda ne mogu pokriti osnovne potrebe. I to je možda najjasniji pokazatelj koliko se granica između rada i preživljavanja pomaknula.
Sličan pritisak osjećaju i brojne obitelji. Prag rizika od siromaštva za četveročlano kućanstvo iznosi oko 1.600 eura mjesečno, što znači da život s jednom prosječnom plaćom često nije dovoljan. U takvim okolnostima život postaje stalno prilagođavanje – što se može odgoditi, što se može izbaciti, gdje se još može uštedjeti.
To je prva Hrvatska.
Druga Hrvatska izgleda stabilnije
To su građani koji imaju redovna primanja od nekoliko tisuća eura mjesečno. Saborski zastupnici s plaćama oko 4.000 eura, dio čelnika javnih institucija, menadžeri i stručnjaci u privatnom sektoru. Njihovi prihodi omogućuju pristojan život bez svakodnevnog pritiska, ali i dalje unutar određenih granica.
U toj Hrvatskoj može se planirati. Može se ići na godišnji odmor, može se djeci omogućiti aktivnosti, može se živjeti bez stalnog straha od kraja mjeseca. No i dalje postoji svijest o trošku. Cijene se prate, odluke se donose, standard postoji – ali nije neograničen.
To je sloj koji još uvijek drži osjećaj normalnog života, ali osjeti kada se ravnoteža počne narušavati.
Postoji i treća Hrvatska
To je Hrvatska u kojoj novac nije tema.
Prema podacima, najbogatijih je 20 posto građana. Ovdje više nije riječ samo o prihodima, nego o načinu života koji nema dodirnih točaka s većinom.
To su ljudi koji ne planiraju troškove, nego biraju stil života. Putovanja nisu pitanje može li se, nego gdje i koliko često. Djeca se školuju u inozemstvu, na prestižnim sveučilištima u Engleskoj ili Sjedinjenim Američkim Državama. Liječenje se ne čeka, nego se bira najbolja klinika, često izvan Hrvatske.
U tom svijetu torbica od 4.000 eura nije iznimka, nego detalj. Nekoliko automobila nije luksuz, nego standard. Nekretnine se ne svode na jednu, nego na više njih – u Hrvatskoj i izvan nje. Privatni letovi nisu nedostižna slika, nego realna opcija.
To su ljudi čija se imena pojavljuju na listama najbogatijih, poput onih koje objavljuje Forbes, ali i mnogi koji ostaju izvan javnosti, a žive na istoj razini.
Razlika između te tri Hrvatske nije samo u brojkama na računu.
To je razlika u sigurnosti, u izborima, u svakodnevici. Razlika između života u kojem se razmišlja o svakom euru, života u kojem se može planirati i života u kojem novac više nije ograničenje.
Između onih koji se odriču osnovnog, onih koji balansiraju i onih koji biraju luksuz.
Između onih koji su nekada živjeli normalno pa danas preživljavaju, i onih kojima standard ne ovisi o stvarnosti u kojoj većina živi.
Zato pitanje više nije može li se živjeti od plaće.
Pitanje je kako smo došli do toga da u istoj zemlji postoje tri tako različite Hrvatske — i zašto se ta razlika iz godine u godinu samo produbljuje.


