U trenutku dok je 800 ročnika u vojarnama u Kninu, Slunju i Požegi polagalo svečanu prisegu na vjernost Republici Hrvatskoj, jedan prizor iz požeške vojarne privukao je posebnu pažnju. Među 82 ročnice bila je i Diva Perković, kći Marka Perkovića Thompsona, a njezin važan dan u vojničkoj uniformi ubrzo je dobio i dodatnu dimenziju — onu koja je izazvala interes okupljenih i javnosti.
Naime, dok je svečanost još trajala, a potom i nakon njezina završetka, oko Thompsona se spontano počela stvarati gužva. Brojni su željeli fotografiju ili kratak susret s jednim od najpoznatijih domaćih glazbenika, koji je u Požegu stigao kako bi podržao svoju kćer. U jednom trenutku, Diva je kroz osmijeh dobacila kako “ne zna kako će ćaću odavde spasiti”, nakon čega se udaljila, dok je Thompson ostao među okupljenima, strpljivo se fotografirajući s građanima.
Iako nije davao izjave, kratko je poručio da je ponosan — što je, u kontekstu današnjeg događaja, bila možda i najvažnija rečenica.
Generacija koja ne viče, ali jasno govori
Iza ove, medijski atraktivne scene, odvijao se sadržajno daleko važniji trenutak. U tri vojarne — u Požegi, Kninu i Slunju — ukupno 800 mladih ljudi položilo je prisegu kojom se obvezuju braniti suverenitet, teritorijalni integritet i sigurnost Republike Hrvatske.
Riječ je o prvoj generaciji ročnika nakon ponovnog uvođenja obveznog vojnog osposobljavanja, a njihov gotovo stopostotni odaziv iznenadio je i one koji su sumnjali u interes mladih za vojnu službu. Umjesto očekivane nezainteresiranosti, stigla je jasna poruka — među mladima i dalje postoji snažan osjećaj odgovornosti i pripadnosti.
U vremenu kada se često stvara dojam da nove generacije nemaju interes za tradicionalne vrijednosti ili služenje zajednici, današnji prizori nude drukčiju sliku. Ona nije glasna, ne dominira društvenim mrežama niti naslovnicama — ali postoji i očituje se kroz konkretne odluke.
Hrvatska koja ne traži reflektore
Ova generacija ročnika dolazi iz, kako mnogi ističu, “tihe Hrvatske” — obitelji i sredina u kojima se vrijednosti poput domoljublja, odgovornosti i zajedništva ne ističu deklarativno, već se žive svakodnevno. Upravo zato njihova odluka da pristupe vojnoj obuci ima dodatnu težinu.
U javnom prostoru često su najvidljiviji oni koji najglasnije artikuliraju svoje stavove, no današnji događaj pokazuje da to nije jedina slika društva. Postoji i ona druga — manje eksponirana, ali brojčano snažna — koja ne traži pažnju, ali jasno zna gdje pripada.
U tom kontekstu, poruka koja se nameće jest jednostavna: dok god postoje mladi koji su spremni stati u obranu svoje zemlje, razloga za strah nema. Naprotiv, postoji razlog za ponos.
Žene u uniformi: sve snažnija i vidljivija uloga
Posebno je značajno i sudjelovanje 82 ročnice, među kojima je i Diva Perković. Njihova prisutnost potvrđuje trend sve većeg uključivanja žena u obrambeni sustav, čime se dodatno mijenja percepcija vojne službe.
Za mnoge od njih ovo nije samo obuka, već i osobna odluka koja nosi simboliku jednakosti, odgovornosti i spremnosti na izazove koje donosi vojni poziv.
Požega kao središte obuke, ali i simbol kontinuiteta
Najveći broj ročnika, njih oko 400, smješten je u požeškoj vojarni, dok je u Kninu i Slunju raspoređeno po 200. Novi ciklus temeljnog vojnog osposobljavanja započeo je 9. ožujka i trajat će dva mjeseca, tijekom kojih će ročnici proći osnovnu vojnu i fizičku pripremu.
No, današnja prisega bila je više od formalnosti. Ona je povezala generacije — od onih koje su stvarale državu devedesetih, do onih koje će je u budućnosti čuvati.
A između ta dva vremena, u jednoj vojarni u Požegi, stajala je i jedna obitelj — otac poznat javnosti i kći u uniformi — kao podsjetnik da su velike priče često upravo one najosobnije.
