Kao da put kojim ideš postaje sve teži, a srce nosi teret koji nitko ne vidi. Ponekad izgleda kao da se svjetlo udaljilo, a pred očima ostaje samo duga noć pitanja i tišine.U takvim trenucima čovjek se pita ima li još smisla nastaviti dalje. I upravo tada, kada se čini da je sve slomljeno, počinje djelovati milost na način koji čovjek ne može odmah razumjeti.
Bog često dolazi upravo ondje gdje čovjek osjeti svoju slabost. Ne dolazi u buci i velikim riječima, nego u tišini koja polako dodiruje srce. Dolazi ondje gdje je rana najdublja, gdje su suze skrivene od pogleda drugih ljudi.
Njegova prisutnost ne uklanja uvijek odmah križ, ali donosi nešto dublje – donosi snagu da čovjek može nastaviti hodati.
U toj tišini Bog govori srcu:
„Ne boj se puta kojim prolaziš.
Ja sam uz tebe i kada ne vidiš izlaz.
Ni jedna tvoja suza nije izgubljena u mojim očima.
Ni jedna rana nije izvan moje milosti.
Ono što danas nosiš kao teret, u mojim rukama može postati izvor novoga života.“
Jer križ nikada nije posljednja riječ. U Božjoj ljubavi čak i bol može postati mjesto gdje čovjek otkriva dublju nadu. Ono što danas izgleda kao tama može postati početak svjetla. Ono što danas izgleda kao kraj može biti vrata novog početka.
Zato kada srce prolazi kroz noć, ne gubi pouzdanje. Bog često radi najdublje upravo u trenucima kada čovjek misli da je ostao sam. A kad se duša u tišini ponovno okrene prema njemu, polako shvaća: nijedna suza nije bila uzaludna i nijedna rana nije bila izvan Božje ljubavi.
Amen.
