Dokumentarni film “Mirotvorac”, prikazan sinoć na HRT-u, predstavlja se kao priča o miru, dok u biti predstavlja još jedan pokušaj krivotvorenja povijesne istine i izjednačavanja krivnje za velikosrpsku agresiju na Hrvatsku. Već u uvodnim minutama gledatelju se sugerira interpretacija prema kojoj je demokratska odluka hrvatskih građana o vlastitoj državi gotovo prikazana kao uzrok sukoba, dok se oružana pobuna dijela srpskog stanovništva relativizira i prikazuje kao posljedica straha i povijesnih sjećanja.
Reakcija je to na sinoć prikazani dokumentarni film „Mirotvorac“ na HRT-u koju je na svom Facebook profilu objavio bivši saborski zastupnik HDZ-a Petar Škorić, a u nastavku njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
“Drugim riječima, ispada da je problem bio u tome što su hrvatski građani na prvim slobodnim višestranačkim izborima srušili totalitarni komunistički režim i odlučili se živjeti u vlastitoj državi.
Film, koji tematizira događaje u istočnoj Slavoniji početkom 1991. godine i tragičnu smrt osječkog načelnika policije Josipa Reihl-Kira, otvara važnu i osjetljivu temu. No način na koji to čini ozbiljno dovodi u pitanje njegovu vjerodostojnost kao dokumentarnog svjedočanstva. Umjesto cjelovitog povijesnog konteksta, gledateljima se nudi selektivna interpretacija u kojoj prvi višestranački izbori i demokratske promjene u Hrvatskoj, s pobjedom HDZ-a, ispadaju ključni poticaj destabilizaciji, dok se organizirana pobuna dijela Srba protiv novoizabrane demokratske vlasti prikazuje gotovo kao spontana reakcija.
Posebno zabrinjava izjava jednog od sugovornika iz koje proizlazi dojam da su Hrvati sami inscenirali rat i napadali srpska sela. Takve tvrdnje nisu samo povijesno neutemeljene, već i duboko nepravedne prema žrtvama Domovinskog rata i ljudima koji su branili svoje domove.
Istodobno, film gotovo potpuno prešućuje ključne događaje bez kojih se ne može razumjeti početak sukoba: balvan-revoluciju 1990. godine, blokade prometnica i sela, proglašenje tzv. srpskih autonomnih oblasti, sustavno naoružavanje pobunjenih Srba, razbojstva, protjerivanja i ubojstva hrvatskih civila te oduzimanje njihove imovine. Bez tih činjenica slika stvarnosti ostaje nepotpuna i ozbiljno iskrivljena.
Posebno je simptomatično prešućivanje ubojstva dvanaestorice hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu u svibnju 1991. godine, događaja koji je jasno pokazao da je oružani sukob već započeo, kao i činjenice da su redarstvenici upućeni u to četničko uporište po nalogu Reihl-Kira, koji je zanemario sigurnosnu procjenu Branka Budića i policije iz Vinkovaca, da tamo nemaju što tražiti jer je sve puno četnika. Prije toga dogodili su se i oružani napadi u Pakracu i na Plitvicama, što dodatno potvrđuje da rat nije bio posljedica jednog događaja, nego dio šireg procesa raspada Jugoslavije i provedbe velikosrpske politike utvđene SANU-om.
U tom kontekstu, tvrdnja iz filma da je “na istoku još vladao mir” zvuči gotovo cinično. Mir koji se spominje bio je tek privremena iluzija, kratko razdoblje napetog zatišja prije otvorene agresije i okupacije koja je već bila u tijeku.
Uvod dokumentarca govori o “oživljavanju sjećanja na zločine nad Srbima iz Drugog svjetskog rata”, ali pritom potpuno prešućuje poslijeratne partizanske zločine na brojnim križnim putevima hrvatskog naroda na kojima su pobijene stotine tisuća ljudi, desetljeća totalitarnog komunističkog jednopartijskog sustava, političku represiju i progone. U dokumentarcu povijest se prikazuje potpuno selektivno, baš onako kako bi potvrdila unaprijed postavljeni narativ.
Josip Reihl-Kir ostaje tragična figura i čovjek koji je pokušavao smiriti sukob u gotovo nemogućim okolnostima. No pretvarati njegovo ubojstvo u presudni okidač rata znači zanemariti političke i vojne procese koji su već bili u punom zamahu. Pregovori i pokušaji smirivanja situacije bili su izraz slabosti države koja se tek stvarala, dok su pobunjeničke snage i JNA djelovale prema jasno definiranim ciljevima teritorijalnog osvajanja.
Ovakav pristup podsjeća i na ranije kontroverzne interpretacije Domovinskog rata, poput dokumentarca “Masakr u Dvoru”, gdje se selektivnim prikazivanjem događaja također stvara iskrivljena slika odgovornosti.
Dodatno zabrinjava što se u filmu pripadnike Zbora narodne garde naziva “paravojnim snagama”, iako je riječ o začetku regularnih oružanih snaga države u nastanku, koja se branila od JNA i velikosrpske agresije. Jednako tako, završiti film implicitnim proglašavanjem Branimira Glavaša zločincem, bez cjelovitog konteksta i ikakvog dokaza, predstavlja ozbiljan profesionalni i moralni prijestup. Za mnoge Slavonce imena poput Blage Zadre, Tomislava Merčepa i Branimira Glavaša ostaju simboli otpora i obrane u trenucima kada je opstanak države bio doveden u pitanje.
Istina o ratu u Hrvatskoj ne može se svesti na jednu osobu, jedan događaj ili jednu interpretaciju. Ona uključuje raspad Jugoslavije, velikosrpsku agresorsku politiku, ulogu JNA, pobunu dijela srpskog stanovništva i obranu Hrvatske. Bez tog konteksta svaka priča o “mirotvorstvu” ostaje nedorečena, iskrivljena i lažna.
Možda je zato najprecizniji komentar na ovu temu danas na svome FB dao ratni pomoćnik ministra unutarnjih poslova Perica Jurić: „𝗠𝗶𝗿𝗼𝘁𝘃𝗼𝗿𝗰𝗶 𝘀𝘂 𝗯𝗶𝗹𝗶 𝗶𝗽𝗮𝗸 𝗼𝗻𝗶 𝗹𝗷𝘂𝗱𝗶 𝗸𝗼𝗷𝗶 𝘀𝘂 𝟭𝟵𝟵𝟱. 𝗼𝘀𝗹𝗼𝗯𝗼𝗱𝗶𝗹𝗶 𝗛𝗿𝘃𝗮𝘁𝘀𝗸𝘂.”
U komentaru ispod nalazi se i poveznica na tekst povjesničara dr. sc. Davora Marijana o ubojstvu Josipa Reihl-Kira, objavljen na portalu Crofacta u studenome 2025. godine, koji donosi dokumentiran i stručan povijesni kontekst tog događaja, za razliku od površnih, tendencioznih i neutemeljenih ocjena iznesenih u ovom filmu.
Za razumijevanje stvarne cijene mira i obrane Slavonije i Vukovara dovoljno je pogledati film “260 dana”. Tamo se jasno vidi tko je bio žrtva, a tko agresor. Tko je branio svoj dom i tko je istinski mirotvorac.”
