Zbog čega se bivši visoki predstavnik Wolfgang Petritsch danas nameće kao svojevrsni “pokajnik godine”, a Hrvati u Bosni i Hercegovini i dalje žive posljedice njegove politike – pitanje je koje se nameće nakon njegova zakašnjelog priznanja da je prema njima pogriješio. Naime, u mandatu od 1999. do 2002. austrijski je diplomat, pod krinkom borbe protiv trećeg entiteta i jačanja države BiH, drastično utjecao na ustavni, politički i ekonomski položaj Hrvata, pretvarajući ih u narod drugog reda u Federaciji BiH, a time i u cijeloj državi.
Na dugom popisu međunarodnih dužnosnika koji su protekla tri desetljeća, svjesno ili nesvjesno, destabilizirali BiH i spriječili njezin razvoj u funkcionalnu državu, ime Wolfganga Petritscha zauzima vrlo visoko mjesto. Kao visoki predstavnik međunarodne zajednice trebao je biti jamac poštovanja Daytona i ravnopravnosti konstitutivnih naroda, no dobar dio mandata potrošio je na “obračun” s Hrvatima.
U tom razdoblju, u navodnoj borbi protiv trećeg entiteta i “nacionalističkih politika”, posegnuo je za dubokim ustavnim zahvatima, političkim čistkama i ekonomskim udarima kojima je temeljito oslabljen hrvatski politički subjektivitet. U hrvatskoj javnosti zbog toga je godinama bio doživljavan kao neslužbena persona non grata na prostorima gdje Hrvati čine većinu, simbol politike koja je ignorirala stvarne odnose na terenu i interese najmalobrojnijeg naroda.
Ustavni udari i razgradnja hrvatske političke moći
Petritschevo nasljeđe ogleda se u čitavom nizu odluka čije se posljedice osjećaju i danas. Ustavne promjene kojima se zadiralo u mehanizme zaštite konstitutivnosti, smjena legitimnog hrvatskog člana Predsjedništva BiH, rušenje Hercegovačke banke u spektakularnoj akciji s tenkovima SFOR-a te instaliranje tzv. Alijanse za promjene mimo izborne volje hrvatskog naroda – sve su to potezi koji su trajno narušili povjerenje Hrvata u međunarodnu zajednicu.
Formalno, radilo se o 2jačanju institucija BiH” i “sprječavanju podjela”, no u praksi je rezultat bio radikalno razvlašćivanje Hrvata. U Federaciji BiH pretvoreni su u partnera koji se može zaobići, a u cijeloj državi u narod kojem se osporava pravo da sam bira svoje legitimne predstavnike, osobito na razini Predsjedništva i ključnih institucija. Umjesto smirivanja odnosa, takav pristup produbio je nepovjerenje i potaknuo dugotrajne težnje za trećim entitetom kao jedinim jamstvom ravnopravnosti.
BiH kao primjer promašenog intervencionizma
Danas, četvrt stoljeća kasnije, međunarodna zajednica dobila je rezultat svoje politike: državu u kroničnoj političkoj krizi, s dubokim međunacionalnim tenzijama i blokadama koje onemogućuju normalno funkcioniranje. Umjesto obećane “funkcionalne, europske BiH”, dobiven je sustav koji teško donosi odluke, u kojem se konstitutivnost selektivno tumači, a pravila igre se mijenjaju prema trenutnim političkim interesima.
BiH je i dalje daleko od članstva u Europskoj uniji, a narodi u njoj žive u atmosferi stalne borbe za gole institucionalne mehanizme samoodržanja. Upravo ta današnja slika BiH najbolji je komentar međunarodnog intervencionizma koji je počivao na pogrešnim premisama – od zanemarivanja nacionalnih identiteta do forsiranja modela koji su u praksi značili dominaciju jednog naroda nad drugima.
Zakašnjelo priznanje bez stvarne satisfakcije
Petritschevo priznanje, nakon 25 godina, da je prema Hrvatima pogriješio i da je trebalo tražiti unutarnji politički dogovor umjesto nametanja rješenja, teško da može donijeti istinsku satisfakciju najmalobrojnijem narodu u BiH. Šteta je već učinjena, a odluke koje su ih dovele u neravnopravan položaj ostale su na snazi. Pokajničke izjave umirovljenog diplomata same po sebi ne vraćaju politička prava i ne ispravljaju nepravde.
Ipak, takvo priznanje ima određenu težinu u aktualnom trenutku. Potvrđuje ono na što Hrvati godinama upozoravaju – da bez dogovora triju konstitutivnih naroda nema ni stabilne ni funkcionalne Bosne i Hercegovine. Umjesto nametnutih rješenja izvana, potrebna je unutarnja ravnoteža u kojoj se nijedan narod ne osjeća preglasanim i razbaštinjenim.
Sarajevska šutnja i kontinuitet majorizacije
Očekivano, politička i medijska scena u Sarajevu prešutjela je Petritschevo pokajanje. Izostanak reakcije jasno pokazuje da većinski bošnjačka politika ne namjerava odustati od modela koji im omogućuje političku dominaciju. Na djelu su i dalje pokušaji izigravanja izborne volje Hrvata, osporavanja njihovog prava na adekvatnu zastupljenost u Ustavnom sudu, federalnoj policiji, javnim poduzećima i drugim institucijama.
Načelo konstitutivnosti, koje je temelj Daytonskog, ali i ranijih ustava, u praksi se nerijetko svodi na praznu formulu. Dok god se na Hrvate gleda kao na manjinsku smetnju, a ne kao na ravnopravan narod, BiH će ostajati u krugu kriza i blokada. Bošnjačka politika odustat će od majorizacije tek kada bude prisiljena – političkim pritiskom i jasnim zahtjevom međunarodnih čimbenika da se u potpunosti poštuje ravnopravnost triju naroda.
Nova međunarodna dinamika i prostor za hrvatsku inicijativu
Posljednjih godina sve je vidljiviji zaokret dijela međunarodne zajednice, osobito europskih aktera, pa i američke politike pod administracijom Donalda Trumpa, koji više ne ohrabruju bošnjačke snove o unitarnoj “građanskoj” državi iznad konstitutivnih naroda. Polako sazrijeva spoznaja da stabilna BiH može počivati samo na realnosti – a realnost su tri naroda, tri identiteta i potreba za pravednim institucionalnim balansom.
Upravo u tom kontekstu i Petritschevo zakašnjelo “otkrivanje tople vode” Hrvati ne bi smjeli promatrati tek kao povod za medijsko ili političko naslađivanje. Umjesto zadovoljštine u vidu izgovorene rečenice “pogriješio sam”, hrvatska politika u BiH i Hrvatskoj trebala bi to priznanje pretvoriti u argument u nastavku borbe za stvarnu, a ne deklarativnu ravnopravnost.
Vrijeme je za pravnu borbu i poništenje štetnih odluka
Ako je danas i sam bivši visoki predstavnik spreman priznati da je pogriješio, postavlja se logično pitanje – zašto se njegove odluke ne bi našle pred ozbiljnom pravnom provjerom? Umjesto da ostanu trajni pečat nepravde, protiv “pokajnika desetljeća” trebalo bi pred međunarodnim instancama pokrenuti postupak za poništenje odluka koje su Hrvate dovele u podređen položaj.
Takav proces ne bi bio revanšizam, nego pokušaj ispravljanja povijesne pogreške koja opterećuje cijelu državu. Kada bi se institucionalno uklonile prepreke koje je postavila politika međunarodnog intervencionizma, Hrvati bi dobili mogućnost pune ravnopravnosti, a BiH šansu da se konačno počne razvijati kao funkcionalna država triju stvarno ravnopravnih naroda, a ne kao laboratorij promašenih eksperimenata na tuđoj koži.
