U Hrvatskom narodnom kazalištu Split u subotu, 24. siječnja, premijerno će se izvesti drama Požari suvremenog libanonsko-kanadskog autora Wajdija Mouawada, u režiji Ivana Plazibata. Riječ je o jednom od najizvođenijih i najutjecajnijih dramskih tekstova s početka 21. stoljeća, djelu koje se, iako duboko ukorijenjeno u iskustvo ratova na Bliskom istoku, obraća univerzalnim jezikom obiteljske traume, šutnje, naslijeđene boli i potrage za istinom.
Radnja Požara započinje nakon smrti Nawal Marwan, žene koja je posljednjih pet godina života provela u potpunoj tišini. Njezini blizanci, Jeanne i Simon, nasljeđuju neobičnu oporuku: dvije omotnice koje moraju uručiti ocu za kojeg su vjerovali da je mrtav i bratu za čije postojanje nisu znali. Ta majčina posljednja želja pokreće putovanje koje se iz administrativne obveze pretvara u složenu istragu obiteljske prošlosti, ali i u suočavanje s poviješću obilježenom ratom, nasiljem i prisilnim egzilom. Istina se u Mouawadovu tekstu ne razotkriva linearno, nego u fragmentima, kroz niz susreta, svjedočanstava i sjećanja, sve do završnog otkrića koje nosi snažan katarzični naboj.
Mouawad u Požarima namjerno briše toponime, povijesne datume i nazive vjerskih ili etničkih skupina. Rat ostaje bez imena, a prostor bez geografskih oznaka. Time autor povijesno iskustvo građanskog rata pretvara u poetsku i metafizičku dramu, u kojoj povijest prestaje biti kronologija događaja, a postaje sila koja razara intimne živote pojedinaca. Upravo ta univerzalnost učinila je Požare tekstom koji snažno odjekuje i izvan konteksta u kojem je nastao, pa se često čita i u svjetlu ratnih iskustava drugih prostora, uključujući i postsocijalističku Europu.
Splitsku inscenaciju potpisuje Ivan Plazibat, redatelj čije su predstave posljednjih godina obilježile repertoar HNK Split. Plazibat Požarima pristupa kao velikoj ansambl-predstavi, u kojoj se intimna obiteljska drama isprepliće s epskim zahvatom u povijest. U središtu njegova čitanja teksta nalazi se pitanje na koji način povijest ulazi u živote pojedinaca i kako se trauma, neizgovorena i potisnuta, prenosi s generacije na generaciju. Redatelj pritom naglašava da je riječ o formatu koji može nastati upravo u nacionalnom kazalištu, s velikim ansamblom različitih generacija glumaca.
Ulogu Jeanne tumači Petra Kovačić Botić, dok je Simon Stipe Jelaska. Lik Nawal Marwan igra Katarina Romac, a u predstavi sudjeluje i niz istaknutih članova ansambla Drame HNK Split: Trpimir Jurkić (Hermile Lebel), Zdeslav Čotić, Donat Zeko, Monika Vuco Carev, Marija Šegvić, Tajana Jovanović, Nikša Arčanin, Ira Osibov, Elvis Bošnjak, Deni Mašić, Nenad Srdelić, Goran Marković i Filip Radoš. Riječ je o podjeli koja obuhvaća gotovo čitav ansambl, čime se dodatno naglašava kolektivna dimenzija priče.
Scenografiju potpisuje Zdravka Ivandija Kirigin, a kostime Petra Pavičić. Vizualni identitet predstave ne oslanja se na ilustraciju konkretnog prostora ili povijesnog razdoblja, nego gradi kolaž sjećanja i unutarnjih stanja likova. Prostor se mijenja kako se mijenja perspektiva priče – od suvremenog, „očišćenog“ okvira u kojem započinje potraga, do fragmentiranog prostora uspomena i trauma. Glazbu sklada Hrvoje Nikšić, dizajn svjetla potpisuje Srđan Barbarić, a oblikovanje zvuka Petar Ivanišević.
Požari su drama koja se ne bavi objašnjavanjem uzroka rata, nego njegovim posljedicama. Zločini u njoj nemaju opravdanje, a likovi koji ih počine nemaju prošlost – definirani su isključivo onim što su učinili. U središtu je, međutim, i mogućnost oprosta, ne kao zaborava, nego kao teškog, bolnog čina suočavanja s istinom. U tom smislu Požari ostaju jedno od rijetkih suvremenih dramskih djela koje, bez ublažavanja tame o kojoj govori, ipak otvara prostor za katarzu.
Premijera Požara u HNK Split tako se upisuje u niz zahtjevnih dramskih naslova nacionalne kuće, potvrđujući ambiciju kazališta da se bavi temama koje nadilaze lokalni kontekst i ulaze u prostor univerzalnih pitanja suvremenog svijeta.
