Jutros je Cetinska krajina osvanula u bijeloj tišini, kao da je netko preko poznatog krajolika prebacio mekani, snježni pokrivač i stišao sve zvukove svijeta. Po brežuljcima, selima i nad Sinjem, snijeg je donio onaj zaboravljeni mir iz djetinjstva, kad je bilo važnije istrčati van nego zakopčati jaketu do kraja.
Iz toplog kreveta jutros je na brzinu pobjegao poznati fotograf Petar Malbaša – baš kao nekad, kad su vršnjaci već čekali u selu, a mater bi samo odmahivala glavom i smješkala se tom vječnom nemiru. Ovaj put društvo su bili fotoaparat i snježne ceste: Trilj, Tijarica, Kamensko, Grab, rodni kraj pokojne matere, Udovičići, sinjski Otok i na kraju centar Sinja pod rijetkim pahuljama.
Na cestama tragovi kamiona, automobila i žurbe, ali iznad svega na fotografijama ostaje ono što se riječima teško opisuje – nemila lipota snijega, rijeke i kamenih kuća koje šute i pamte. Svaki kadar nosi malo duše i malo sjećanja, kao da se na trenutak spojilo jučer i danas, djetinjstvo i ovaj hladni siječanjski jutrošnji mir.
Ove slike nisu nastale po zapovijedi, nego iz jednostavne želje da se uhvati kratki bljesak zime koja je nakratko zagrlila Cetinski kraj. Tko ima vremena, neka prolista – možda će među pahuljama, selima i ulicama Sinja pronaći i dio svojih uspomena, skriven u toj zimskoj tišini koja govori glasnije od svake riječi.
