Danas, na 9. listopada, prisjećamo se jednog od najvećih hrvatskih ratnih heroja Domovinskog rata, general-bojnika Andrije Matijaša Pauka, koji je trideset godina prije, 1995. godine, položio život za slobodu naše domovine. Pišemo ovaj članak ne samo da bismo odali počast njegovom herojstvu, već i da bismo ispričali priču o čovjeku koji je bio vođa, taktičar i pravi prijatelj svim svojim suborcima.
Nakon što je s tenkovskim snagama Dubrovnik oslobađao od neprijatelja, Andrija Matijaš Pauk vodio je svoje „Pauke“ kroz teške sukobe u šibenskom i zadarskom zaleđu. U siječnju 1993. godine u operaciji Maslenica, Pauk je zapovijedao s 27 tenkova i 13 oklopnih vozila pješadije (BVP-ova). Tada su njegove oklopne snage probile neprijateljsku crtu kod Islama Latinskog, a potom su sudjelovale u poznatoj tenkovskoj bitci kod Kašića. U toj bitci, 1. veljače 1993., dok je s krova jedne kuće usmjeravao paljbu, ranjen je dva puta – geleri su ga pogodili, no sljedećeg dana, čim je krv prestala teći, vratio se na bojište jer je osjećao da je njegova dužnost neupitna.
Najzahtjevnija operacija bila je Zima ’94., priprema za Oluju, kada su Pauci, pod njegovim zapovjedništvom, izvezli tenkove na vrh planine Dinare, na visine od 1300 pa čak do 1800 metara nadmorske visine. Izvlačenje tenkova na Dinari danas se proučava na svjetskim vojnim školama kao remek-djelo taktičke izvrsnosti i hrabrosti u ekstremnim uvjetima. „Hladnoće su bile nenormalne, temperature su padale i do -30 Celzijevih stupnjeva, a da bi čučnuoš cijev tenka rukom, ostalo ti je tvoje meso“, prisjetio se njegov suborac Nenad Žure u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju. No, čak ni oštra klima nije zaustavila njegove ratnike u provođenju plana: kopali su noću ceste, izvlačili tenkove koji su se zakopavali u blato i držali moral čvrstim. Kada su neprijatelji vidjeli tenkove na vrhovima Dinare, bili su zatečeni i demoralizirani.
Ivan Maršić, suborac i jedan od posljednjih koji su vidjeli Pauka živog, opisao je za Slobodnu Dalmaciju trenutke prije pogibije dok su uklanjali mine na putu prema Mrkonjić Gradu. „Noć prije pogibije, kao da je znao da je to zadnji put da se vidimo, pomirili smo se,” prisjetio se i Boško Belamarić, koji je bio na južnom boku tijekom bitke kada je Pauk stradao.
Andrija Matijaš Pauk bio je ratnik do kraja, u prvom je redu vodio i na dan svoje pogibije, 9. listopada 1995., – predvodio je u akciji Južni potez u selu Podrašnica kod Mrkonjić Grada. Pri toj je prigodi stradao zbog rikošetnog metka ispaljenog s neprijateljskog tenka. Njegova smrt, prema riječima svjedoka, nakratko je skrivana kako se ne bi narušio moral vojske.
Suborci ga pamte kao čovjeka s autoritetom i karizmom kakvi se rijetko susreću. Bio je vođa koji nije samo zapovijedao, nego je i osobno bio na prvoj crti, uvijek brinući o dobrobiti svojih vojnika. Za njega kažu da je bio strogi, ali i pravedni zapovjednik, čvrst i odlučan, a istovremeno s ljudskim razumijevanjem prema svima koji su mu vjerovali.
Priča kaže da je jednom prilikom rekao: “Kad krenemo, gorit će nebo i zemlja“, riječi koje i danas odzvanjaju kao simbol odlučnosti i borbenog duha 4. gardijske brigade, koja je po njemu i dobila svoj ratni nadimak “Pauci”.
Njegov doprinos Domovinskom ratu s ponosom nosimo u srcima, a njegove riječi, djela i žrtva ostaju trajni podsjetnik na cijenu slobode i snagu domoljublja. General-bojnika Pauka danas se sjećamo s pijetetom i dubokom zahvalnošću, baš onako kako su ga zapamtili njegovi suborci, prijatelji i domovina.
Neka mu je laka hrvatska zemlja.
