Izvor: Hagio.hr / Ana Perišić
Roditeljstvo bi trebalo biti izdvojeno jer je najvrednija uloga koju svaki čovjek za života treba. Roditelji su donositelji samog postojanja i čuvari odrastanja mlade osobe – oni su „kolijevka” ljubavi i povjerenja, prvoga djetetovog doživljaja vrijednosti. No budući da je bitna pomoć za prevladavanjem mogućih patnji iz djetinjstva i odrastanja, kao i nužan poticaj za razvoj mlade osobe, uočava se potreba za drugim „pomagačkim” djelatnostima. Stoga su odgojitelji i učitelji najvažnije društveno zvanje.
Odgojitelji su oni koji brinu i odgajaju u jaslicama i vrtićima, ali i oni koji djeluju u ustanovama socijalne skrbi te udomiteljskim obiteljima, nadomještajući roditeljsku skrb. Učitelji su bitni jer je djeci već prvo razdoblje života prijelomno za spoznaju o osobnoj originalnosti – konkretnoj talentiranosti i mogućnosti povjerenja u drugu osobu s kojom je u suživotu. Kako bismo u ovim zahtjevnim vremenima nanovo uočili vrijednost tih zvanja, podsjetit ćemo se što je prof. Ivančić rekao o njima.
„Nema sumnje da je prosvjeta najvažnija obveza svakog društva. Ona odgaja i uči buduće članove društva i nositelje odgovornih javnih službi u društvu. Zato prosvjeti treba svestrano pomagati da bude svjesna svoje zadaće i sposobna joj odgovoriti.” Jasan je profesor u predgovoru svoje knjige Roditelji, učitelji i učenici – Hagioterapija prosvjete, no dodaje: „Prosvjetni djelatnici ni u kojem slučaju ne mogu zamijeniti roditelje, nego na temelju, koji su roditelji, mogu graditi unošenje znanja u djecu.” I snažno naglašava: „U prosvjeti su važni djelatnici. Djeca upijaju živu osobu, njezino vladanje, odijevanje, govor, etičnost i odnos prema njima. Ona daleko više usvajaju ličnost prosvjetnog djelatnika, nego ono što on govori.” Može se iščitati da je na ovom tragu i odnos dijete – roditelj, stoga nam je imati na umu da samo stalnim vlastitim obratom možemo biti osposobljeni za tako važnu životnu ulogu. Evo malog poticaja:
Prvo što je nužno sebi posredovati, predočiti, biti toga svjestan jest temeljna istina:
- vrijediš jer si iz Dobrote stvoreno biće (Stvoritelj, bitak je apsolutna stvarnost, punina dobrote, ljubavi, istine, ljepote od koje i zbog koje čovjek živi);
- nigdje u svijetu ne postoji nitko kao Ti, originalan/na si i neponovljiv/a, te time i vrijedan/na;
- u toj originalnosti „krije se sjeme” Tvojega zvanja koje razvijaš samo osobnim prihvaćanjem te trudom oko istoga.
Drugo, ostavi si vremena i propitaj svoje biće:
Što je čežnja Tvojega srca, što ćutiš kao svoje zvanje? Ako je odgovor biti roditelj, odgojitelj ili pak učitelj, odluči se svjesno, „gledajući sebe iznutra”, za donošenje neupitne odluke – jer Tvoj darovani talent traži odaziv: „da”.
Podsjeti se svih vrijednosti tvojega zvanja, gledaj u to dobro koje odazivom možeš postići, koliko mladih ljudi usrećiti. Ponavljaj si svoju odluku dok se nanovo, snažnije ne „upiše u memoriju” Tvojega bića. Budući da djelujemo iz onoga za što se odlučujemo, važno je osobno se podsjećati i odlučivati za Stvoriteljev plan za naš život.
Treće, bez povjerenja nemamo snagu darivati se. A povjerenje je najčešće ranjeno jer nama nije pružena bezuvjetna ljubav. Da to ne postane začarani krug, ponovo si predoči svoju temeljnu vrijednost – čiji/a si, te se odluči za apsolutnu slobodu kada nema smisla držati uvredu u svome srcu i mislima. Praštanje je „lijek” uskraćenom i narušenom povjerenju:
- donesi odluku za izdizanje iznad tuđe uvrede jer naš problem jest što zbog te zloće počinjemo sebe smatrati bezvrijednom osobom;
- traži i za sebe oproštenje jer pristaješ na tu neistinu i jer počinješ odbacivati uvreditelja, s vremenom se „zatvaraš” za novo povjerenje;
- osvijesti istinu da si od Ljubavi stvoreno biće, ali da je i uvreditelj stvoren od iste te ljubavi, stoga spoznaja da povjerenje koje nema u sebi nije Ti mogao ni pružiti – požali i sebe i njega;
- od danas očekuj samo dobro, otvori svoje srce za novo povjerenje, suživot; daj si priliku za nov početak.
Djeca trebaju naše kontinuirano antropološko ozdravljanje i duhovni – vrijednosni – razvoj, jer samo ono dobro koje nosimo u sebi možemo im dati. Trebamo im!
