Svako malo čuje se nešto o Golom otoku, koji još uvijek izaziva strah i zebnju. Tamo je godinama bila kaznionica, prvo za političke zatvorenike, a potom, do 1988., za „sve ostale“ – prije svega protivnike Titova režima.
Sada se u jednom tjedniku javio i posljednji upravitelj kaznionice, koji je danas ugledni i poznati odvjetnik u Rijeci – Velimir Došen.
Prije dolaska u ovu kaznionicu bio je i jedan od prvih ljudi zagrebačkog zatvora Remetinec.
A zatvori, odnosno logori u Titovoj Jugoslaviji, ne mogu se po strogoći mjeriti s današnjima. Tada su, kao konzerve, trpali u logore i one koji su se samo usudili napisati i objaviti, poput Zlatka Tomičića, pjesmu – „Hrvatska, ljubavi moja“.
Vice Vukova su otjerali iz Jugoslavije jer je pjevao hrvatske pjesme.
„Žica“ – komadić neba u paklu
No, vratimo se Golom otoku. Posljednji upravitelj ovog zloglasnog zatvora kaže da je u vrijeme komunizma bolje bilo biti šef zatvora, nego sudac na nekom sudu, jer je čuvati zatvorenike bilo tri puta bolje plaćeno radno mjesto.
#Goli otok je bio priča za sebe,” rekao je te nastavio:
„Tamo je postojalo mjesto koje su zvali Žica. Kad je dolazio bivši ministar pravosuđa SR Hrvatske Ivan Fumić, znao je narediti za pojedine zatvorenike: ‘Počastite ga ručkom i vodite ga u Žicu’. To su bile ćelije pod zemljom, a iz njih se vidio samo komadić neba. Gulag zatvori su bili ništa za to. Nehumano i grozno mjesto, zatvoriti čovjeka tamo bilo je kao da ubiješ.“
U takvim ćelijama su bili informbirovci, jugoslavenski komunisti koji su podržavali politiku Informbiroa i Sovjetskog Saveza, a suprotstavljali su se politici Komunističke partije Jugoslavije pod vodstvom Josipa Broza Tita.
„U tom dijelu su bile i sobe za ispitivanje zatvorenika, kako iz sigurnosnih razloga ne bi dolazili u upravni dio. Nakon zatvaranja to je sve uništeno bagerima,“ prisjeća se Došen.
Titovi ljudi, mirovine i počasti
Dakle, još uvijek ima ljudi koji hoće i žele svjedočiti o zlotvorima u vrijeme komunizma, kao primjerice o notornom Fumiću, čije se ime spominje i prigodom uhićenja bl. Alojzija Stepinca.
Da komedija bude veća, ni jednom Fumiću se ništa nije dogodilo. Dapače – stvaranjem hrvatske države dobili su „zasluženo mjesto“, lijepe mirovine, pa čak i „čast i ugled“.
Koliko puta smo gledali kako baš taj Fumić, kojeg je jadni i žalosni bivši predsjednik RH Ivo Josipović čak i odlikovao (sic!), sjedi u društvu, prigodom raznih komemoracija, i s predsjednikom države i nekim drugim visokim hrvatskim političarima.
Gadljivo do – bola.
Tko bi danas kupovao Goli otok?
Taj Goli otok svojedobno je, ako se sjećate, željela kupiti udruga Documenta, na čijem je čelu notorna Vesna Teršelič.
To bi bilo isto kao da su Nijemci nakon Drugog svjetskog rata od Poljaka „otkupili“ Auschwitz, najveći i najstrašniji koncentracijski logor nacističke Njemačke, te ga oni, a nitko drugi, pretvorili u spomen-područje!
Bolje bi, a još nije kasno, ovaj otok ustupiti Šerbedžiji i njegovom glumačkom ansamblu, a ne što su mu dali, gotovo badava, veliki dio Brijuna.
Mjesto i za današnje izdajnike?
Inače, na Golom otoku bi i danas trebalo biti mjesto za izdajice, dezertere, pa da se malo i našalimo – i za neke od zastupnika i zastupnica u Hrvatskom saboru.
Ako se već ne želi i neće suditi ljudima koji su slali ljude u Staru Gradišku, Goli otok ili Lepoglavu u vrijeme komunizma, i koji su ih tamo „preodgajali“, barem bi trebalo javno objaviti njihova imena. Da poneki znaju s kim, recimo, piju kavu.
Film koji nitko ne želi snimiti
U Hrvatskoj se puno novca troši na snimanje „hopa-cupa“ filmova, ali nitko neće, ne želi ili ne smije snimiti igrani film o životu i radu na Golom otoku.
A u jednom ovakvom projektu glumci bi mogli biti, dijelom, i istinski čuvari i šefovi ovog logora, jer ih još ima na životu. Također bi bilo dobro saznati gdje su i što rade njihova djeca, za koje se čuje da imaju i pogodnosti prigodom zaposlenja i drugoga.
Parola koja još živi
„Smrt fašizmu – sloboda narodu!“
Ne umire.


