IZVOR: Hagio.hr / Lana Poljak Branisavljević
“Dragocjena si u mojim očima!”. O, kako je moje središte potrebno baš te ljubavi koja me bezuvjetno ljubi! Svaki dan doživljavam kako ljudi znaju biti tako grubi, okrenuti svojim sebičnostima i ciljevima, pa i onda kada bi htjeli jedni drugima dati nešto dobro i lijepo, opet tako često ranjavaju jedni druge iz neznanja ili nesmotrenosti. U svakome od nas tada ostaje ta neispunjena čežnja za ljubavlju i prihvaćanjem. Hvala ti, Stvoritelju moj, što ti gledaš samo ono dobro u meni. Što Ti vjeruješ u mene ovakvu, što Ti sve moje korake brižno pratiš…
Stojim pred tobom.
Ovog jutra ulazim u osamu, u osamu u kojoj nisam sama. Tu me moj Stvoritelj čeka…Uvijek me čeka. Iz dana u dan, strpljivo i vjerno. No, znam, ja često nisam Njemu vjerna, svaki put kada dopustim da brige i sumnje nagrizu moje povjerenje, kada moje navike i lijenosti koče moju slobodu, kada mi je teško nadići zadobivenu uvredu, kada su mi moji poslovi i kava važniji od jutarnjeg susreta s Njim, kada mislim da mogu sama i idem sama.
No, prava istina jest da moja duša vapi za Njegovom blizinom i prisutnošću i da Ga neizmjerno trebam. Riječi me brzo rastresaju zato radije ostajem u tišini. I dok se brojne misli i slike iz moje mašte žele ugurati, ja znam – ovog jutra ja želim biti tu, mirno stajati pred Njim – čitavim svojim duhom i čitavim svojim tijelom. Osluškujem kucanje svoga srca i ritam svoga disanja. Tu si, Oče…I ja sam jutros tu…Gledaš me. Tvoje dijete, tvoja kćer koju ljubiš…Promatraš me blago i nježno baš kao što ja često promatram svoju djecu dok spavaju ili se igraju. Polako iznova ponavljam u srcu tu najvažniju istinu moga života: “Ja sam Tvoje dijete… Ja sam tvoja kćer.” Pitam se živim li to danas? Hodam li tako ponosno, uzdignute glave, ovom zemljom znajući da sam Tvoja?
Dok ja šutim, ti progovaraš mome središtu:
“Dragocjena si u mojim očima!”. O, kako je moje središte potrebno baš te ljubavi koja me bezuvjetno ljubi! Svaki dan doživljavam kako ljudi znaju biti tako grubi, okrenuti svojim sebičnostima i ciljevima, pa i onda kada bi htjeli jedni drugima dati nešto dobro i lijepo, opet tako često ranjavaju jedni druge iz neznanja ili nesmotrenosti. U svakome od nas tada ostaje ta neispunjena čežnja za ljubavlju i prihvaćanjem. Hvala ti, Stvoritelju moj, što ti gledaš samo ono dobro u meni. Što Ti vjeruješ u mene ovakvu, što Ti sve moje korake brižno pratiš…
Ti znaš i za one suze koje skrivam od drugih i za one radosti koje se duboko u meni događaju nevidljive oku izvana. Ti prepoznaješ onaj trud, svaki napor i svaku moju čežnju za dobrim. Radost i mir ovog jutra ispunjaju moje srce jer sam sigurna – Ti sve činiš dobro! Moja obitelj, moj grad i domovina su pod Tvojom svemoćnom zaštitom! Tko se Tebi utječe nikada se neće razočarati i uvijek je na dobitku. Krećem u još jedan dan znajući da ideš sa mnom. I kada se spotaknem, Tvoja riječ me ponovno hrabri i pridiže. Hvala ti na Tvojoj očinskoj blizini… Hvala Ti što si izabrao baš mene i mene svojom nazvao…
