Evo, kako se odnosimo prema jednom od najpoznatijih hrvatskih generala. Riječ je o Janku Bobetku (Crnac, kraj Siska, 10. siječnja 1919. – Zagreb, 29. travnja 2003.), koji je među ostalim obavljao i dužnost načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske (1992.-1995.), bio je i ostao jedan od najistaknutijih i najomiljenijih hrvatskih generala tijekom obrambenog Domovinskoga rata. A na obljetnicu njegove smrti tek tu i tamo nešto je objavio pokoji (braniteljski) portal!
Srbi, primjera radi, slave svoje generale i iz XV. stoljeća, čak i one koji su u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu označeni i kao teški ratni zločinci, a mi, mi se ne sjetimo ni onih koji su umrli nakon stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države.
A Bobetko je bio strah i trepet za srpskog i crnogorskog okupatora u obrani Dubrovnika, a uspješno je vodio i vojne operacije Maslenica i Medački džep. Nakon što ga je predsjednik dr. Franjo Tuđman razriješio dužnosti prije Vojno-redarstvene operacije Oluja obavljao je dužnost zastupnika HDZ-a u Hrvatskom saboru.
Objavio je i knjigu „Sve moje bitke“ u kojoj je opisao najvažnije događaje u kojima je sudjelovao tijekom Domovinskoga rata, a koja je naišla na različiti odjek, jer je pisana britko, čisto i bez „farbanja“ povijesti.
„…Imam čisti obraz koji mi dopušta da iza sebe ostavim pisani trag o svemu što sam radio i dovršio kroz svoj više od pet desetljeća dugi vojni i politički život,“ rekao je.
Bivši, žalosni i sramni predsjednik RH Stjepan Mesić prisilno ga je 2000. godine umirovio, zajedno s još sedam hrvatskih generala, zbog toga što je bio supotpisnik Otvorenog pisma dvanaestorice hrvatskih ratnih zapovjednika hrvatskoj javnosti. To dobronamjerno pismo još je danas aktualno, a Mesić bi morao odgovarati za sramotu koju je tada učinio Junacima Domovinskoga rata, a time i svima onima koji su branili i obranili hrvatsku Domovinu.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) lažno je optužio čuvenog hrvatskog generala, 2002., za ratne zločine.
General je tada izjavio da u Haag neće otići živ i nije htio primiti optužnicu.
Umro je 29. travnja 2003. u Zagrebu, a pokopan je na Gradskom groblju u Sisku.
Uspomena na njega i njegov doprinos u stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države ostat će zauvijek u sjećanju onih koji su ga poznavali i voljeli.
Već smo u nekoliko navrata isticali da je vrijeme da taj legendarni ratni zapovjednik dobije i svoj spomenik ili trg u centru Zagreba, a ne da se i dalje svečano podižu biste onima koji su se borili i stvarali Titovu Jugoslaviju (Ivo Lola Ribar).
